Nova prilika

4. MJESEC DANA KASNIJE

Bilo je još dva tjedna do Božića i grad je, kao i svake godine, postao puno pristupačnije mjesto. Gotovo kao da te ulice zovu da izađeš na hladni i mokri zrak.
Pa sam odlučila upravo to.
Obukla sam se i krenula u šetnju.

Mrak je već pao iako je bilo tek šest sati poslijepodne.
Ulična rasvjeta sada je bila obogaćena dodatnim lampicama koje su u bijelom snijegu izgledale veselo i razigrano. U raskošnim zgradama staklenih pročelja i velikih prozora, stajali su okićeni borovi. Uglavnom plastični, vidjelo se po obliku. S pažljivo biranim kuglicama i bogatim božićnim nakitom, bili su prekrasni, ali pravi miris bora ništa ne može zamijeniti.

Hodala sam dalje i udisala taj hladni zrak.
Prošlo je mjesec dana kako sam kod Uroša i još ne vjerujem da me je maknuo sa ceste.
Cijelo vrijeme je tako drag i čini sve da se osjećam dobrodošlom, vrijednom njegovog vremena i strpljenja.
Nisam se još snašla za posao, ali po njegovoj priči, ima neku firmu i trebat će mu tajnica. Polako me uči kako se pišu mailovi, kako brzo tipkati na tastaturu, kako službeno razgovorati na telefon i još dosta sitnica koje će mi trebati za taj posao. S obzirom da nikada nisam nigdje radila, sve te lekcije, pa i najbanalnije su mi itekako potrebne.

Ni u jednom trenutku Uroš nije bio zloban prema meni, niti nasilan i sa ničim nije pokazao da bi nešto htio više od mene. Potiče me u onome u što nisam sigurna i smiruje me kad vidi da neke stvari ne mogu podnijeti. Tu je za mene i to mi znači više od ičega sada.

U razmišljanju nisam ni primjetila da sam prošla cijeli blok i da se nalazim u nekom lijepom kvartu sa obiteljskim kućama. Nisam poznavala ovaj dio grada jer se po ovakvim skupim kvartovima nisam povlačila.
Kuće su ovdje bile velike, sa uređenim vrtovima i skupim automobilima parkiranim na prilazima. Sve do jedne sada ukrašene u božićnom duhu. Pune svjetlećih lampica, oko prozora i vrata, neke po rubovima krovova, dok neke i po cijelom krovu. Ispred kuća, skoro svako dvorište je imalo svoga Djeda Božićnjaka i njegove male sobove.
Sve je bilo pokriveno tankim slojem novoga snijega što je padao. Neka djeca su se igrala vani, odzvanjali su dječji glasovi.
Činilo se sve idilično, savršeno. Isti osjećaj se budio kao kada sam gledala grad iz stana od Uroša, sa dvadesetog kata.

Ovakve slike života, u meni su budile neki spokoj. Nikada nisam bila ljubomorna na druge, veselila sam se s njima, zbog njih.

Ono što je mene mučilo je bilo to što sam samu sebe često pitala kako i zašto se moj život okrenuo preko noći.
Imala sam divne roditelje.
Nismo bili imućni, ali nikada nam ništa nije nedostajalo. Bila sam im jedino dijete i činili su sve da budem sretna. Nisam baš uvijek dobivala što sam željela i uvijek su pazili na to da ne budem razmaženo derište, da mislim i na druge ljude oko sebe. Masu stvari sam i kao dijete radila sama. Sjećam se da sam već sa šest godina znala sama si ispeći jaje, spremiti suđe u perilicu i složiti svoju odjeću u ormar. Imali su povjerenja u mene da me samu ponekad ostave kod kuće dok su oni bili na poslu.
Osim dadilja, nije me imao tko čuvati.
To mi je zapravo bilo uvijek čudno.

Svi moji vršnjaci imali su bake, djedove, tetke, ujake.... Ja nisam imala nikoga. Osim svoja dva roditelja.
Nije da su mi nedostajali, ali dijete kao dijete, priželjkivala sam imati još nekoga bliskoga sebi. U srednjoj školi sam prestala ispitivati mamu zašto nemamo druge rodbine. Jednostavno sam pustila to i nastavila živjeti u svom pubertetu.

Završila sam srednju primjenjenu školu za fotografa, kao jedna od boljih učenika i to ljeto, za nagradu, roditelji su mi platili putovanje u Italiju. Mjesec dana.
Bila sam punoljetna i osjećala se tako slobodno!

S prijateljicom sam prošla cijelu Italiju i fotografirale smo do besvijesti. Bilo je savršeno!
Ona, ja i svi ti prelijepi gradovi i pristupačni ljudi. Tamo sam napravila najljepše fotografije u svom životu.
Sreća nije dugo trajala...
Zadnji tjedan našeg putovanja dobila sam poziv iz policije.