Moja umjetno plavokosa majka je sjedila ispred ordinacije i pušila. Izgledala je nervozno; gledala je u prazno i ljuljala se naprijed-nazad, a na crnim hlačama joj je bilo pepela. Bila sam izgubljena u pitanjima onog starog psihijatra, opijena ljepotom polu-mrtvih stabala i rijekom lišća uz cestu. Moje ulice bile su u betonu i prašini, noću su se često razbijale svjetiljke, a samo djevojke loše reputacije hodale su tim istim ulicama iza jedanaest sati. Ili se to barem samo tako pričalo.
Bilo kako bilo, ja sam u to vjerovala. Ja sam bila jedna od tih djevojaka koja je sama, uplakana i željna nevolje izlazila u sitne sate noseći sa sobom samo kutiju cigareta i upaljač. Ustvari, koliko god sam divljala, mislim da je sve što sam zapravo željela bio spokoj koji nisam pronalazila nigdje osim na papiru, ispisujući neke zamršene stihove koji su bili obojeni posebnom nijansom tame. Mama je mrzila slušati moje pjesme, ali sam joj ih ipak čitala jer, kada bi me pitala, nisam joj znala reći kako se osjećam.
Krenula je prema autu pogledavši me onim pogledom sve ćeš mi reći i blijedo se nasmijala, a ja sam osjetila grč u želucu. Ne, nisam joj imala što reći. Zaista nisam. Čak nisam ni smatrala da mi onaj čovjek može pomoći, ali sam poznavala svoju majku i znala sam da neće odustati. U glavi su mi se vrtjeli stihovi pjesme grupe Pink Floyd-a, Comfortably numb, ali nisam znala kako ću izbjeći majčinu znatiželju kada uđemo u auto. Nisam željela pričati ni o čemu. Željela sam biti sama. Baš kada je ušla u auto, otvorila sam vrata i morala brzo smisliti izgovor. Srećom, znala sam dobro lagati.
Mama,- rekla sam i progutala knedlu- Doktor je rekao da te želi vidjeti.
Bila sam zaprepaštena. Nisam ni sama znala odakle sam to izvukla. Složila sam kiseo osmijeh i zatvorila vrata automobila. Napravila sam dva koraka unatrag i pričekala da iziđe. Popravljala je ruž.
Zašto si mi,- rekla je nekako suhoparno- to tek sada rekla? Pričekaj me tu,- Prošla je rukom kroz kosu- i nemoj tu pušiti.
Srce mi je malo zaigralo. Nadala sam se da me onaj doktor neće izdati pred mamom, mislim, reći joj da je uopće i nije želio vidjeti.
I ti si pušila ovdje.- puhnula sam i okrenula glavu. Samo je uletjela kroz ona vrata, a ja sam se dala u bijeg. Jedva sam čekala ostati sama.
Krenula sam uz cestu, južno prema moru. Sunce je polako umiralo, a ja sam se pokušavala sjetiti kako sam dospjela tu gdje sam upravo bila pritom ne misleći na prostor, već na svoje stanje- kako sam od djevojčice neukrotivog osmijeha spala na djevojku koja se zaboravila smijati? Smatrala sam se prostitutkom. Smatrala san se komadićem neba koji se otkinuo usred neke oluje, pao pred svijet i postao ništa. Smatrala sam se lutkom, vješticom i ustvari- nisam se smatrala ničim bitnim. Dugo sam hodala. Kako je počela priča o tome da sam bolesna?
Osjetila sam bol u nogama. Došla sam do plaže i stražnjicom se duboko ukopala u pijesak. Elegantno sam zataknula cigaretu između izgriženih usana i zagledala se u daljinu. Nebom se još prolijevala toplina, iako je sunca iz sekunde u sekundu bivalo sve manje. Oko srca mi se skupljala hladnoća, a u kostima sam osjećala drhtavicu. Uvlačila sam dim u pluća da odagnam loš predosjećaj, očajno sam željela pisati, ali sam se bojala. Što bi se iduće moglo dogoditi? Zadnje pjesme su opisivale moju smrt, a i ja sam se nekako bojala kraja. Osoba zbog koje sam dobila krila mi ih je i otkinula, rastrgala i bacila negdje da ih više nikada ne pronađem, a zašto? Napokon sam si uspjela skrenuti misli sa starca koji nije imao pojma o psihologiji, nažalost na nešto još gore- misli o nekomu tko me pustio da ga prigrlim pa jednostavno otišao. Nisam to mogla podnijeti, a moja najgora noćna mora se počela ostvarivati. Jednom sam se vozila u autobusu i zamišljala kako se vozi nasuprot mene. Tada mi je prošlo kroz glavu da će jednog dana u autobusu ugledati neku slađu i umiljatiju djevojčicu od mene, možda velikih plavih očiju i širokog osmijeha, kojoj će se i on nasmijati od srca i zaboraviti na divljakušicu, Lavu očiju iz kojih je istrgnut život, djevojku kojoj pokušava ugasiti požar u grudima. Nisam željela da njegove smeđe oči ikada počivaju na očima druge djevojke, niti da dodiruje njegove duge, snažne mlade ruke. Nisam željela da druga zaključi kako je sladak kada se smije, a zaista je bio sladak kada se smijao- ja sam nerijetko izgledala tužnijom nego što sam bila. On nije znao kako pratiti moju želju da dodirnem nebo, moju živost koju nisam mogla skriti čak ni dok sam šutjela, pa je jednostavno počeo isisavati iz mene sve, malo po malo. A ja sam ga toliko voljela da sam mu to dopuštala.
Sunce se ugasilo. Glazba je lagano lizala moje istrošeno tijelo. Prisjećala sam se početka, samo da ne mislim na kraj. Prisjećala sam se svakog puta kada sam izabrala njega umjesto sebe i zaključila da bih to opet napravila. Ipak, u zadnjih par mjeseci sam se družila sa mnogo momaka. Sa mnogo momaka, a ipak su to bili "izabrani" iz gomile. I nijednog nisam mogla voljeti, nijedan mi se nije sviđao dok smo hodali i pričali o životu. Svima sam rekla kako sam tužna i svih sam pitala vjeruju li u Boga jer ja sam gubila nadu. Izlazila sam znajući kako će svaki izlazak završiti, radila sam sve da mu se osvetim, ipak ga čekajući raširenih ruku kada bi se odlučio vratiti. Ranije sam rekla kako sam birala; jesam, ali to su uglavnom bili momci s nekim problemima. Nikad me nije privlačilo sasvim normalno, jednostavno i "obično". I tada je postalo pre jednostavno, svaki je govorio kako moramo ponoviti izlazak, uspoređivao me sa razno- raznim sranjima misleći da me komplimenti mogu kupiti. Jedan mi je rekao da sam hladna i da sam kuja, ali ipak sam mu se svidjela. Bilo mi je malo žao tog dečka, ali njega nisam mogla voljeti ni u snu. Nikoga nisam.
Mirko je sigurno rekao majci kako sam lagala. Uopće me nije nazvala. Nisam znala hoću li se vratiti kući ili neću, osjećala sam se povrijeđeno. Bila je to nuspojava te neke moje bolesti- očajnički sam željela pažnju, željela sam da me se ljubi, grli, pazi i mazi, ali to ustvari nikomu nisam dopuštala. I dobro sam se osjećala odgurivajući sve te ljude od sebe, sve dok sami nebi zaista otišli. Tada sam bila u stanju plakati na koljenima da se vrate.
Krenula sam kući opet razmišljajući što ću reći mami. Valjda se i nije zabrinula kada me već nije nazvala, mislim, koga je uopće bilo briga? Svi ljudi ikad koji su mi rekli tu sam ako trebaš pričati ili nešto kao možeš me uvijek nazvati ili slično, baš ti ljudi nikada nisu bili tu, a ja sam kao i uvijek plakala sama, raspadajući se i opet sastavljajući iz pepela. Vrištim, ali me nitko ne čuje. On je prekrasan, a ja sam luda. Svi kažu da smo nekada bili lijepi zajedno.
Došla sam kući za otprilike sat vremena. Netko je opet razbio svjetiljku, a mačka je zaklala goluba točno ispred mojih ulaznih vrata. Sve je smrdjelo na bijedu i znoj- ljeto u mojem getu je bilo odvratno. Turisti su ostavljali smeće po plaži i mokrili gdje god da su stigli; voljeli su piti pivo, osobito Nijemci. Njemice su bile okrugle, bijele i zajapurene i glasne. Nijemci su nosili ružne sandale i uglavnom su bili mršaviji od svojih žena, a djeca su bila najnapornija ikad. Nikoga nije bilo kod kuće. Je li kuća izgledala veselo kada sam bila sama u njoj, ili je bilo više-manje sumorno? Otišla sam u sobu, a čudovište ispod mojeg kreveta je čekalo da legnem pa da me škaklje po nogama.
YOU ARE READING
Vrag sa aureolom
Teen FictionTraženje unutarnjeg mira i otkrivanje vlastite često vrlo obojene i složene osobnosti naizgled normalne, lijepe tinejdžerice će se pretvoriti u pakao kada shvati da kroz pjesme predviđa svoju budućnost.