Male priče o velikoj ljubavi

Posljednji valcer

Jedina,
kažu, kada čovjek umire, cijeli život mu pređe pred očima i svako sjećanje oživi na trenutak. Ali nisu precizirali - je li to samo onda kada smrt dođe neočekivano, iznenada ili i onda kada je čovjek spreman očekuje. Evo me na pragu da provjerim tačnost te davne mudrosti. Skeptičan sam. Ne vrti mi se ništa. Hm, čudno. Jer ja umirem.
Gledam u mrak, mučim se, čekam taj film. Ali nema ga, Ana. Pred sobom vidim samo tebe u vjenčanici.
No, s obzirom da sam zaključio da je ta tvrdnja samo mit, krenut ću sam da prizivam sjećanja. Zaista bih volio još jedanput proći priču svog života, sumirati utiske. S tobom. Noćas sam izgubio svoju posljednju bitku. Ali ne žalim. Ja znam šta mi je činiti.
Ranije napisah da ćemo ponovo proći priču moga života. Pretpostavljaš da slijedi priča o mom djetinjstvu, roditeljima, školi. Ali nije tako. Jer moj život nije počeo prvim uzdahom niti prvim plačem, nego osamnaest godina kasnije. Sjećaš li se tog septembra, Ana? Sjećaš li se maturalne ekskurzije, svirke na dubrovačkoj plaži? Gledali smo se satima. I na kraju ostali sami. Kada se društvo rasulo, ne pamtim. Ali i sada osjećam ukus tvojih usana. Hah, nikad ti nisam rekao, ali tu noć si se grozno ljubila. Ne ljuti se. Bilo je samo tada. Poslije si naučila. Pamtim i kako si prihvatala moje dodire. Kako si sa stidom pognula glavu kada sam... kada sam ogolio tvoje tijelo pred svojim pogledom. Tiho si rekla ,,nemoj", a potom me nastavila nespretno ljubiti. I da si to ,,ne" ozbiljno mislila, ne bih bio u stanju da stanem. Želio sam te, Ana. Očajno. Nikad ti nisam rekao, ali i ti si meni bila prva. Pamtim i kako smo sklupčani jedno uz drugo zaspali na plaži tu noć. I kako smo ujutro žurili ka hotelu iz koga smo trebali krenuti nazad, plašeći se da nas je neko otkrio. Ali srećom, nije. Te noći je počeo moj život. Te noći si postala moja.
Sjećaš li se kako smo šetali pored Dunava? I naše klupe na obali? Dana u Veneciji? Sjećaš li se beskonačnih svađa o tome ko koga više voli? Ko je djevojka koju sam pogledao na ulici? S kim sam viđen u kafiću kod Univerziteta? I svog odlaska u Firencu... Prije toga nikad nisam plakao. A tada je bilo nemoguće razlučiti ko je od nas više plakao. Sad shvatam da smo zapravo plakali za mnom. Čudno? Za mnom, Adriana, jer je ta prokleta Firenca kriva za sve. Jer je ona kriva što sam ja, dok čitaš ovo pismo, mrtav.
Došla si prvi put. Čekao sam te na stanici. Voz je kasnio tačno trideset dvije minute. Neopisivom brzinom smo stigli u moj stan i odložili stvari. Satima smo se ljubili. Trajalo je, trajalo, trajalo... Jutro na mom balkonu, crna kafa i Eric Clapton u pozadini. Sjedila si mi u krilu, obučena u moju košulju i nisi se micala. Razgovarali smo. O svemu. Pričali smo i o našem vjenčanju. U Dubrovniku. Na Jadranu, po kom si, kako mi jednom reče i dobila ime. Odredila si i datum. Rekla si 20. juli 2018. Kad završiš studije. Dobit ćemo sina. Tu sam se pobunio, govoreći da želim ćerku. Na to si se nasmijala i rekla ,,oboje". Zvat će se Diana i Daren. Ili Daren i Diana. Redoslijed je nebitan. Taj susret je trajao prekratko. Istu noć si morala krenuti.
Dva mjeseca kasnije, šetali smo talijanskom ljepoticom - Firencom. Odabrala si most na rijeci Arno da mi kažeš tu čarobnu rečenicu. Rekla si: ,,nedavno smo saznali da nismo sami". Nisam to razumio. Nasmijao sam se, govoreći da si konačno poludjela. ,,Ko je s nama?", pitao sam kroz smijeh, ,,Vanzemaljci? Duhovi? Nevidljive sile?" Zagrlila si me oko vrata i pogledala me svojim dubokim, kestenastim očima. ,,Ne znam tačno, ljubavi", rekla si, smijući se, ,,Diana ili Daren". Posesivno sam te stisnuo uza se i, boreći se sa suzama, počeo ti ljubiti  kosu. Znao sam. Ovim smo činom zauvijek povezani. Moja Ana i ja. Još dugo smo stajali tako i razgovarali o njemu. O našem - kako smo poslije saznali - Darenu. Koji nečijom voljom nije imao priliku vidjeti ljepotu ni okrutnost svijeta što nas okružuje. Naš Daren, Adriana. Njega se noćas nisi sjetila. Bila si previše uzbuđena da bi on odnio i djelić tvoje pažnje. Ali poslije ćemo opširnije o tome. Nakon šetnje smo otišli u tvoj stan. Ležali smo i gledali se. Činilo mi se da si ljepša nego ikad prije. Stisla si se zatim uz mene i skoro nečujno šapnula: ,,Nath, vjeruj mi, nikad nisam bila sretnija." Vjerovao sam ti.
Uskoro sam i ja prešao u Firencu. Bilo je lijepo. Voljeli smo se. Uživali. Konstantno smo bili zajedno. Sretni. Vrlo rano smo, ni sam ne znam kojom metodom, saznali da je sa nama ipak Daren. Mislila si da ću biti razočaran. Ali nisam bio. Daren je trebao biti naš sin. Prvi plod naše ljubavi. I beskrajno sam volio to biće koje se razvijalo u tvom stomaku. Ali moja sreća je, nažalost, doživjela tragičan kraj. Kunem se, Ana, dao bih čitav svijet kada bih samo znao ko je toga dana tako ludački vozio uskim, firentinskim ulicama. Dao bih čitav svijet da sam imao jebenu priliku da operem ruke u krvi čovjeka koji je ubio mog sina.
Kad sam te vidio u bolnici, bila si u besvjesnom stanju. Zavidio sam ti na tome, znajući da u tom trenutku nisi imala pojma šta se desilo. Nisi imala pojma da našem sinu nije bilo suđeno ni da se rodi. Kako okrutno! Probudila si se nakon mjesec dana. A ja sam za to vrijeme 24h dnevno bio pored tebe. Molio sam se da mi bar ti ostaneš. Da i tebe ne izgubim. A izgubio sam te. Probudila si se i rekla da odem. Da me više ne želiš vidjeti. Sjećaš li se toga, živote moj? Rekla si mi da me mrziš. Da sam ja kriv. Želim sad da ove riječi zapamtiš. Da ti se urežu u pamćenje i da ih se sjećaš svaki dan. Onako kako su meni odzvanjale u ušima posljednje četiri godine. ,,Ti si ubio Darena", rekla si, ,,ti si kriv što je moje dijete sad mrtvo. Mrzim te. Nikad ti ovo neću oprostiti." Ni ja tebi ove riječi. Vjeruj mi. Sve ostalo sam podnio i oprostio. Ali ovo ne mogu. Ne znam kako ćeš živjeti s tim. Mada, mislim da... ovo pismo nećeš ni pročitati do kraja. Ili ipak hoćeš? Već si vidjela vijesti. I prije nego si počela čitati, znala si.
Možda je red da pokušam zaključiti ovu priču. Vrijeme mi curi. A imam još mnogo toga da podijelim s tobom. Svirepo si me odjebala. Kao da je samo tebi bilo teško. Samo si ti voljela našu bebu. Ja nisam. Ubio sam ga. Hah, znaš da sam povjerovao u to? Postao sam prokleti ovisnik. Narkoman. Najprije sam se, par mjeseci nakon što sam otišao od tebe, liječio od depresije. Na neuropsihijatriji. O tim užasima neću pričati. Tamo sam postao ovisan o antidepresivima. Bio sam tamo tri mjeseca. Po povratku sam poželio nešto jače od toga. Našao sam vezu za kokain. 24h sam bio pod uticajem. Kako bih se bolje osjećao. I preživio, povrh svega. Prvi put sam se predozirao kada sam saznao da imaš novu vezu. Nažalost, uspjeli su me spasiti. Tada sam ponovo smješten u bolnicu. Bezuspješno skidanje. Apstinencija. Metadonske terapije. Sva sranja koja idu zajedno s tim. Kad sam izašao, pokušao sam izbjeći drogu, alkohol i antidepresive. Ovaj put sam se tješio po kojekakvim mjestima sa zainteresovanim djevojkama. Potom mi seks više nije bio dovoljan. I vratio sam se starim navikama. U tom periodu si se javila. Rekla si da nisi sretna, Ana, rekla da Leona ne voliš i ne možeš voljeti kako si mene voljela. Bili smo bliski tada. Prvo smo skupa plakali. Slušao sam kako ti je teško s njim, kako nije kao ja. Kako te ponižava i tjera na stvari koje ne želiš. Pažljivo sam slušao. A nisi imala pojma šta ja proživljavam. I šta sam preživio zbog tebe i zbog Darena. Nakon toga smo vodili ljubav. Razmjenjivali nježnosti. Voljeli smo se. Poslije smo se svađali, ponovo plakali i smijali se na kraju. Potom ponovo vodili ljubav. Sve je stalo u to - i strast, i bijes, i bol. I ljubav. Kasnije si nastavila dolaziti. Tim srijedama i subotama smo se sastajali kao ljubavnici.
Kad si mi tog 22. juna kazala da više ne želiš, shvatio sam sve. Nisam se ljutio. Bio sam samo povrijeđen. Ponovo slomljen, ponižen, neshvaćen. Ali sam ipak izdržao. Početkom jula sam dobio pozivnicu za vaše vjenčanje. Predivna, bijela pozivnica sa vašom fotografijom. I rijekom Arno u pozadini. ,,Želim da budeš tamo, Nath", pisalo je ispod, tvojim rukopisom. I crvenim slovima. Posmatrao sam Arno u pozadini, jako dugo. I dobio ideju.
U Dubrovnik sam stigao u jutarnjim satima. Odsjeo sam u našem hotelu. Onom, u kome smo bili za vrijeme maturalne ekskurzije prije osam godina. Posjetio sam i našu plažu. Ista je.
Obukao sam najljepšu bijelu košulju, plave hlače i crvene starke. Namjestio sam kosu, stavio parfem  i došao na tvoje vjenčanje, Adriana. Potpuno čist. Svjestan. Bez kokaina, alkohola, antidepresiva. Znaš li koji je datum? 20. juli 2018. Zvoni nešto? Dubrovnik. Previše slučajnosti, jedina. Sve je kako si zamišljala. Kako si željela. I drago mi je zbog tebe. Stvarno želim da budeš sretna.
On i ja smo se tek danas upoznali. Dok si me predstavljala, morao sam se nasmijati. Kazala si: ,,Ovo je moj Nath". Nath! I tvoj. Leon me neprijateljski odmjerio - a kako drukčije? Isto bih odreagovao na njegovom mjestu. Ruka koju sam pružio kao kulturan čovjek, želeći da se upoznam s njim, ostala je prazna...
Stajala si pored njega u vjenčanici... Rekla si ,,da". Zaboljelo je. Zatim te poljubio. To sam podnio još teže. Poslije poljupca si pogled usmjerila ka meni. Nasmiješio sam se, želeći da te ohrabrim. Ne znam jesam li u tome uspio. Plesali ste valcer. Smetalo mi je lutanje njegove ruke po tvom tijelu i osmijeh koji je krasio tvoje lice. Kada je muzika prestala, ponovo si zatražila valcer. Jer sam te zamolio za posljednji. Vjerovala si da mislim na posljednji s tobom. A ja sam mislio na posljednji ikad. Nekoliko centimetara je dijelilo naše usne dok smo se senzualno pomjerali u ritmu muzike. I žarko sam te želio poljubiti u toj sali prepunoj ljudi. Zagrliti te tako čvrsto i odvesti sa sobom. Na Antarktik. Novi Zeland. U Australiju. Irsku. Jebenu Saharu. U Sibir. Na Kamčatku. U Kinu. Svemir. Što dalje od svih. I biti tvoj. Oh, kako bi to bilo divno - moja Ana i ja! Sami. Negdje na kraju svijeta. A ko zna, možda tamo gdje sad idem umjesto ničeg, postoji svijet snova. Možda tamo budem sretan. S Anom, Darenom i Dianom. Ostaje mi da se bar tome nadam. Nezaboravan je i trenutak kada sam izašao iz sale. Kad sam bez pozdrava krenuo, a ti došla za mnom i zaustavila me, uzimajući moju ruku. ,,Nath, gdje ćeš sad? Ostani sa mnom do kraja", rekla si. Nasmijao sam se i pogledao tvoje tamne oči. ,,Ne mogu", rekao sam, ,,moraš razumjeti". Gledala si me, očima punim suza. Moleći bez riječi. Želio sam ostati, ali požurio sam napisati ti ovo pismo, znajući da će mi trebati vremena. Zamolio sam te za poljubac. Potrajao je. Pokušao sam ti njime prenijeti svu ljubav koju za tebe osjećam već godinama. Nadam se da si je osjetila. Jer je bila zadnja prilika. ,,Nikad neću prestati da te volim", rekla si, ,,nikad te niko neće zamijeniti. Ali mora biti ovako." Ništa se ne mora, Ana. Ništa se ne smije forsirati na silu bez volje, bez pokrića. Potvrdio sam tvoje riječi iako nisam tako mislio. Znao sam da je nepotrebno uvjeravati te. No, nevažno. Predaleko sam otišao. Hoću reći, sad si udata žena. Potrudi se da budeš sretna s njim. Volio bih to. Živi umjesto mene. Ostvari svoje želje. Budi majka, nemoj uskratiti svijetu još jedno biće sa tvojim karakterom i tvojim predivnim očima. Mene nemoj zaboraviti, ali ni ne misli previše o meni. Samo ponekad, onako usput. Kad dođu neki važni datumi. I ne plači. Nisam vrijedan tvojih suza.
Mislim da zaslužuješ znati šta planiram uraditi. Najprije ću odnijeti ovo pismo recepcioneru u hotel i reći mu da sačeka da budeš sama, te da ti tek tada preda. Potom ću se vratiti ovdje. U blizini vidim divnu stijenu. Popit ću neko piće, kako ne bih bio u stanju da plivam. A zatim se prepustiti valovima.
,,Ja sam ti slavenska duša - emotivna, romantična, patetična. Puna empatije... Sve doživljavam dublje nego ljudi iz drugih dijelova svijeta. Mi, Slaveni, bezumno volimo. Moći ćeš to da podneseš?"
Da, Adriana moja. Ti si slavenska duša. Puna empatije. Voliš bezumno. Slavenska duša koja je slomila srce jednom neosjetljivom Germanu. Čestitam ti. Trebalo je to postići.
Volim te, Ana. Odlazim voleći te. Ako postoji vječnost, život poslije smrti, ni tada neću prestati.

Zauvijek samo tvoj,
Nathanael.