Male priče o velikoj ljubavi

Na pruzi snova

Noć je kišna. Grmljavina. Čekam te da se pojaviš niotkud, uzmeš me u naručje i odneseš u sobu. Da svojim nježnim dodirima s mene spereš kišne kapi i strah s njima. Prigušiš zvuk gromova svojim umirujućim glasom, govoreći koliko me trebaš. Da sobu ispunimo mirisom ljubavi. Da ti potom suze krenu niz lice od smijeha dok pričaš o svojim ispadima, blamovima, greškama kojih se stidiš. Pa me prigrliš kad se na nebu iscrta nova munja. Šapneš da me voliš i da će proći, da se ne plašim, a ja slažem da se ničega ne plašim kada sam s tobom. Onda pred svitanje da pustiš Dylana, ja napravim gorku crnu kafu za lijep početak dana, pa uslijedi iskren razgovor o svim mogućim i nemogućim temama. O molekulama, muzici, nuklearnoj fizici, književnosti, nebeskim tijelima. Čekam te na željezničkoj. Sve sam vozove dočekala i ispratila, kao luda, sa željom da vidim tvoje tamnozelene oči dok izlaziš iz vagona, probijaš se kroz gužvu i prilazeći zagrljajem kažeš koliko sam nedostajala. Čekanje me već umorilo, dragi, a tebe eto nema. Nećeš mi doći. Sad neku drugu zoveš svojom, ljubiš, tješiš, dodirima smiruješ. A kad te ponovo vidim, proći ću bez riječi, kako bih te uvjerila da ne pamtim ni tebe ni nas. A sve će mi proći kroz glavu. Ponovo. I ni zbog čega se neću kajati. A ti?