Tvoje su ruke hladne.
…
Pokušavam se sjetiti kada sam prestala brojati.
Naprežem misli, vraćam film, ne uspijevam.
“Smiješno”
“Ma daj ajde”
U mislima vidim debela usta kako mrmljaju aksiome postanka Svemira i Života između dva zalogaja čije se mrvice gube u konfekciji natopljenoj znojem, cigaretama i dnevnim vijestima.
Ne ide.
Pokušaj zamisliti nepregledno polje istih bijelih debelih ovaca koje se trljaju jedna o drugu istom vibracijom i bleje u istoj frekvenciji svaki dan. Bez prestanka. Zamisli tone iste bijele vune koja se prelijeva dalje od tvojih očiju. Sve se stapa u jednu bjelinu, u jedan tupi ton.
Sad ih prebroji.
Takvi su dani u predgrađu Burze. Uvijek isto ruho, uvijek isto blejanje. Intermezzo bez činova.
Možda je utjeha u tome što ga još čujem. Još me nije proždrlo Tupilo.
Gledam u daljinu prema Praonici. Smrad kemije koja teče niz stijenu zaoblila je njene bokove.
To je naša Budućnost.
Ne prestajem gristi nokte. Izjedam danas i sutra i pljujem na njih. Gledam kako se njihove smežurane glave miješaju u mlazu tople pljuvačke i stoje ogoljeni, bez srama.
Sirena Pogona označava vrijeme polaska. Brane se dižu, tok sivila izbacuje isprane olupine koje se kreću u istom smjeru, istim ritmom.
