Be kind to yourself

Part II

Točno u 10 sati Smith je ušao u moj ured.

"Spremna?"  Počeškao se iza uha ležerno stojeći.

"Da, samo da obučem kaput. Da znaš da umirem od gladi." Uzela sam svoj kaput sa vješalice i mobilni sa radnog stola.

"Da li voliš kinesku hranu?" 

"Hm, baš i ne. Ali obožavam talijansku."  Izašli smo iz moga ureda i sijeli u njegovo auto. Bilo je štoviše otmjeno. Bijeli mercedes je polako izlazio iz kapije tvornice. Nakon nekoliko minuta otvorila sam prozor kako bih udahnula čisti zrak.

"Prelijepa jesen." Udahnula sam i zažmurila dok mi se vjetar uplitao u  kose.

"Ja najviše volim zimu." Gledao je lijevo desno i činilo mi se kao da je pomalo nervozan.

"Nego, Smith. Gdje me vodiš?" Zatvorila sam prozor i krenula ga promatrati.

"Zovi me Michael." Skrenuo je na desno i namrštio se.

"Uredu, Michael. Gdje me vodiš?" Ova situacija počela me ljutiti, pa sam tupo gledala u svoje čizme od kože.

"Pa problem je, što ne mogu da pronađem ni jedan talijanski restoran! Svi su kineski ili fast food." Namrgodio se.

Nasmiješila sam se tom' njegovom ljutitom licu.

"Ja obožavam brzu hranu." Nisam bila baš ljubitelj te hrane, ali kada nemam baš puno vremena uvijek pojedem hamburger ili pak pomfrit i neku salatu.

Skrenuli smo u prvi viđeni fast food. Otvorio mi je vrata i pružio ruku.

"Osjećam se kao da izlazim iz limuzine, a vani me čeka ogroman broj ljudi koji me vole i podržavaju moj rad!" Šalila sam se a on je šarmantno dobacio.

"A najveći fan je vaš šofer, zanimljivo zar ne?"

Prijao mi je ovaj kompliment.

Naručili smo pomfrit i salatu.

Razgovarali smo o mnogo toga,o poslu,hrani,prijevozu...

"Znači busevi uvijek budu prepuni?" Obrisao je usta maramicom koja je bila na stolu i ponovno je vratio na stol.

"Možda da dođem ranije , našla bi mjesta. Ali tada nebi bilo vremena za čaj i novine ujutro." Pojela sam zadnji pomfrit i obrisala ruke.

"Ne znam zašto ideš busem, kada imaš svog šofera." Nasmiješio se.

Platili smo račun i izašli iz fast fooda.

Nastavili smo razgovor u autu. Uobičajene teme, vrijeme je brzo prošlo i već sam bila u svome uredu sa gomilom papira koje treba provjeriti, potpisati...

U 17 sati netko je pokucao na vrata moga ureda.

"Gospođice Patricia,vaš prijevoz čekati će vas ispred u 18 sati." Rekla je ljubazno stara gospođa, tajnica.

"Prijevoz?" Bila sam zbunjena.

"Da. Meni je naređeno samo da vam to prenesem." Pozdravila me za doviđenja i elegantno izašla iz ureda. Žena sa stilom i financijski dobrostojeća dalo se primjetiti.

Do 18 sati sam bila uzbuđena kakav prijevoz i tko je šofer!

Nakon što sam sredila sve papire i posložila ih u jednu fasciklu, kako bi sve ostalo uredno preko vikenda, obukla sam svoj kaput i gledala kroz prozor potpuno spremna za polazak.

Već je 18:10 a moga šofera nigdje.

Još sam malo sačekala, kada se ispred tvornice pojavilo auto. Odnosno auto-škola.