Prokletstvo

5. Poglavlje

Ivanu kao da pogodi grom. Gledala je lice crnokose djevojčice čije su oči krvarile crnom gustom krvlju. Zurila je u Ivaninu dušu nagnute glave, a Ivana je stajala kao ukopana pred njom.

Djevojčica šapnu jezivim glasićem: "Odlazi iz moje sobe". Ivana se odledi i upita ju: "Tko si ti i... što... radiš u ovoj sobi na tavanu?". Crnokosa djevojčica se okrene natrag i natavi se njihati. "Zamoljela bih te da odeš", lijepo zamoli, "ali nisi mi o...", izrekne Ivana no, "REKOH, ODLAZI ODAVDJE!!!", prekine je djevojčica demonskim glasom iz kojeg je izviralo zlo kad joj se crna kosa oštro zategnula kao ježeve bodlje.

Ivana kratko vrisne i iziđe brzinom svjetlosti zalupivši vrata koja potom zaključa. "Što mi se to događa?", zapita se u sitnom plaču ispunjenim strahom. Naglo se probudi iz kreveta i snažno uzdahne. Ustane se i nazove prijateljicu Anu.

"Halo", javi se Ana, "Hej, ja sam, Ivana, pitala sam se bi li možda izašla van u šetnju pa možemo sjesti u kafić ili nešto?", upita, "i meni je dosadno, onda... idemo van, OK?", odgovori Ana s oduševljenjem, "super, nađemo se kod kioska na raskrižju", "može, ćao", odgovori Ana i prekine poziv.

Ivana obuče svoju crnu majicu s natpisom PARIS i na nju odjene tanku pamučnu bluzu na kopčanje, dolje odjene traperice i svoje omiljene starke pa iziđe van.

Nađu se na dogovorenom mjestu i započnu šetnju. "Nećeš vjerovati što mi se dogodilo", s uzbuđenjem kaže Ivana. "A što ti se to dogodilo?", upita Ana čudeći se. "Na svom tavanu otkrila sam tajnu sobu", Ivana odgovori u uzbudljivom stilu. "Stvarno, i što si pronašla u njoj, pričaj mi, hajde!", u Ani se probudi zanimanje. "Bilo je stašno, zidovi su imali jezive crteže, a na jednom zidu pisalo je nešto najstrašnije i najjezivije što sam ikad vidjela. Pisalo je: Patnja je gora i od same smrti. Što je veća to joj je sve bliža.", ispriča Ivana, "Znaš, moguće je da si imala noćnu moru. I ja sam to nekad imala, i bilo je poprilično realistično.

"Ali ne razumiješ, to nije bio san već stvarnost. Nisam sanjala, to sam stvarno doživjela. OK, kad završimo šetnju pođi sa mnom kući i pokazat ću ti.", izgovori Ivana ozbiljno željeći uvjeriti svoju frendicu Anu. "Dobro, može", odgovori ona.

Obišle su tržni centar i sjele u kafić da popiju nešto. Naručile su mineralnu s okusom limuna ili bolje poznatije kao Senzacija. Pričale su o stilovima oblačenja, grudnjacima, cipelama i sličnim stvarima o kojima cure obično pričaju.

Tračale su o jednoj čudnjikavoj curi zvanoj Melinda. Nosila je out odjeću i čudno se ponašala. Nosila je naočale i izbjegavala kontakte s drugima. Uvjek bi nešto skrivala u svom ormariću u školi i nije dala da to drugi vide. Uvijek kada bi joj Ivana prišla s namjerom da je nešto upita, Melinda bi pobjegla užurbanim koracima. Ana i Ivana željele su saznati što to Melinda skriva.

"Ok, idemo do mene da se uvjeriš", reče Ivana kad su izašle iz tržnog centra. "OK, idemo", odgovori joj Ana izrazom lica koji govori kakogod.

Kad su stigle, Ivanina majka upita: "pozdrav cure, kamo ćete?". "Moram Ani nešto pokazati... za školu", odgovori joj kći. "U redu onda, ako nešto zatrebate, samo zovite", napomenu njena mama Sanja.

Ivana i Ana dođu do tavanskih ljestava i međusobno se pogledaju u oči. Ivana otvori poklopac i uspenje se. Za njom pođe i Ana pa se popenje do Ivane. Ivana upali svjetlo.

Tu su bila vrata spremna za otvaranje i otvorena daska kao i sve druge stvari koje su bile od zadnjeg puta. "Ha, rekla sam ti da nisam sanjala!", Ivana uskliknu sa zadovoljstvom. "Dobro, dobro, a što sa tvojim jezivim zidovima i zastrašujućim natpisom?", upita Ana u želji za odgovorom. "Evo, sad ću ti i to pokazati", i krene do vrata.

Uzme ključ i okrene bravu. "Je si li spremna?, upita Anu. "Da, jesam", odgovori ona dopustivši svojoj prijateljici otvaranje vrata. Ivana lagano otvori vrata.