Prokletstvo

12. Poglavlje

Vani je vjetar otpuhivao osušene listove i papirnate komadiće zajedno s prašinom s tla. Duge grane pomiču se u sumornom zraku pod oblacima. No jedna se osoba kretala koracima ispunjenim neustašivošću i nesebičnom žrtvom. To je bila Ivana.

Hodajući ulicama svoje četvrti, na pameti su joj bili njeni najbliži. Osjećala je spremnost da učini sve kako bi sačuvala svoju obitelj i bliske prijatelje.

Šetajući se nogostupom, primjetila je jednu djevojčicu kako sjedi na kamenoj kocki pognute glave. Imala je kapuljaču tamnoplave boje. Povjetarac je držao njenu haljinicu u zraku, no sitna djevojka sjedila je nepomično na nogostupu.

Unatoč neuobičajenom prizoru, Ivana nastavi svoj hod koji je započela prije sat vremena. Odjednom joj je na pamet pala jedna stvar: KAKO DUH ZLE DJEVOJKE MOŽE ZNATI ŠTO ONA U OVOM TRENUTKU RADI?! I tako, kružeći naseljem, uoči onu lutku koju ima doma na prozoru jedne obiteljske kuće. To u njoj izazva uzbuđenje zbog kojeg skrene pogled i nastavi ustrajno hodati.

Pogledavši na sat, odluči usporiti jer je imala dosta vremena, a kuća joj je bila sve bliža i bliža. Počela je osjećati bol u stopalima. Nakon nekoliko minuta odlučila je sjesti, osvrnuvši se oko sebe da provjeri promatra li je itko.

Sjela je na kameni zidić pokraj jedne kuće nadajući se predahu, no bezuspješno. U jednom trenutku je osjetila dodir na svom desnom ramenu. Kroz njeno tijelo prošli su trnci koji su u njoj izazvali smrtonosan strah. Naglo se ustala i krenula dalje.

Nije odustajala. Znala je da je zlo promatra iz sekunde u sekundu. "Još malo, samo još malo, hajde!", govorila je Ivana sebi u mislima. Sumorni i oblačni okoliš pratio ju je svakim korakom. "Vrijeme je baš krasno", odvratno je izgovorila pogledavši u nebo.

Kuća je bila sve bliža, a Ivanine noge sve teže i umornije. Uspješno odolijevajući svakoj potrebi da odmori, stigla je do kuće.

Čim je ušla, bacila se na kauč. "Ti i Ana ste se dobro nahodale", rekla je Ivani mama nakon što je čula kćer kako se bacila na kauč. "Bo'me jesmo!", izdahnula je Ivana, "i donesi mi čašu vode, strašno sam žedna", zahtjevala je djevojka iscrpljenog tijela i duše. Napila se i otišla u svoju sobu.

No, tu ju je dočekalo iznenađenje zbog kojeg je zastala i raširila oči. Na zidu je zaljepljeno stajalo mnogo listova papira na kojima je velikim slovima i masnom crvenom bojicom pisalo: RUNDA 1 - ZAVRŠENA.

Ivana je istog trena jurnula i skinula sve listove sa zida, zgužvala ih te bacila u kantu. Zatim je sjela na krevet snažno uzdišući. Otišla se osvježiti u kupatilu. Podignuvši glavu, u oči joj je upala ona zla spodoba zbog koje se naglo okrenula.

"O, vidim da si uspješno završila 1. rundu, pa za sad neću nauditi tvojim voljenima", izgovorila je zla djevojka svojim uobičajenim tonom, "spremna sam na sve, nikada me nećeš pobijediti", ražestila se Ivana, "to ti samo misliš, jer ne znaš kroz što sam sve ja prolazila sa svojim roditeljima!", "dobro, smiri se i reci mi što je sljedeće", upitala je Ivana, "Ovako, dok sam bila živa, moji je*eni roditelji često bi me prepadali na smrt, bez razloga, te me skoro izludili. Stoga, ti ćeš sutra morati ući u napuštenu kolibu nedaleko od tvoje kuće, a kad uđeš, tek ćeš tad spoznati što znači strah", "o, bože", pomislila je Ivana, "dobro, a kako ću ja znat' gdje je ta koliba?", rekla je, "ja ću te navoditi svojim znakovima, ne brini se za to, i ako izdržiš tu rundu, poštedjet ću tvoje roditelje, draga...", i nestala je.

Ivana nije mogla vjerovati šta ju je snašlo, i pored svega, zašto baš nju. Neko vrijeme je sjedila na krevetu, a onda je odlučila sići dolje pojesti nešto. "Mama", zvala je Ivana, "reci dušo", i pronašla odgovor. "Ima li išta slatko?", upitala je, "ima, keksi s čokoladom", rekla je mama, "super, aj mi ih daj", "evo ga", ponudi joj mama kekse koje Ivana, naravno, uzme.

Zavalila se i gledala TV uz svoje kekse. Upravo je počeo kviz znanja kojeg ona prati. No odjednom se sjetila kako večeras ide na selo kod rođaka te da joj onaj duh ne može ništa. "Ha, kako sam ga zeznula", naslađivala se Ivana u mislima. Istog trena upitala je mamu kada kreću. "Pa evo čim ti se otac vrati s posla, trebao bi već doći", pogledala je na sat.

Ali otac je netom poslije ušao u kuću. "Mi o vuku, a vuk na vrata", kazala je mama Sanja držeći se rukama za kukove, "pa gdje si dosad", "odužilo mi se na poslu, ne pitaj, negoo, jesmo spremni?", odgovorio je tata, "jesmo, jesmo, mi smo spremni, a ti?", "samo da se presvučem i gotovo", te se ovaj dijalog završio odlaskom tate u sobu.

Nakon razgovora i spremanja, upalili smo auto pa krenuli na selo. Ivana je bila najsretnija zbog tog odlaska jer je izbjegla 2. rundu koja je zvučala poprilično zastrašujuće.

I tako, Ivanina obitelj približavala se seocu ne sluteći što ih čeka.