Izlazim iz aviona i za sobom vučem jedan kofer. Samo jedan kofer. Zar je moguće da je cijeli moj život stao u samo jedan kofer? Očito je moguće. Nakon svega što se dogodilo, dobro je da imam i taj jedan kofer. Ugledam taksi te potrčim.
"Oprostite, možete li me odvesti do najbližeg hotela?"
"Naravno. Sjednite", rekao je te stavio moj kofer u prtljažnik. Krenuli smo. Tek sad shvaćam da se nisam predstavila... Ja sam Maja Novak i živim u Rijeci tj. živila sam. Imam 23 godine te sam završila ekonomski fakultet. Imam brata Ivana koji se zapravo ponaša kao i da ga nemam, zapravo ni ne treba mi. Zbog životnih okolnosti, došla sam ovdje u Madrid. Zašto baš Madrid? Ne znam. Samo sam došla na pult i pitala da mi daju kartu za bilo gdje i žena mi je dala kartu za Madrid. U tom trenutku mi je bilo svejedno di ću otići.
"Gospođice, stigli smo", trgnuo me vozačev glas.
"Da... Hvala Vam", rekla sam te izašla iz taksija, a vozač mi je izvadio kofer iz prtljažnika. Još jednom sam mu se zahvalila i dala mu novac. Kad je otišao, ušla sam u hotel.
"Dobar dan, zamolila bih Vas za jednu jednokrevetnu sobu"
"Može, izvolite ključ. Soba 293, treći kat. Pođite za mnom."
"Hvala", gospođa me odvela u jednu veliku i predivnu sobu. Mislim da je to za mene malo previše, ali ok. Iskreno, mislim da nisam zaslužila ovakav raskoš, ali šta je tu je. Odlučila sam se raspakirati, ali mi nije trebalo dugo jer kao što sam na početku rekla, imam samo jedan kofer.
Nakon raspakiravanja, odlučila sam se malo ispružiti na krevet, ali sam ubrzo utonula u san.
(...)
Kad sam se probudila, bilo je već 16 sati. Ustala sam te obukla jaknicu i obula patike i izašla iz hotela. Krenula sam u nepoznato. Nadam se da se neću izgubiti. Šetala sam dosta dugo i primijetila sam da si sve ove kuće velike i predivne. Je li cijeli ovaj grad ovakav ili samo ovaj kvart? Stanem i pogledam oko sebe. Ugledala sam nekog smeđokosog muškarca te djevojčicu koja izlazi iz auta. Izgledali su sretno. To me podsjetilo na dane kad su se moji roditelji brinuli za mene. Da, bilo je to davno. Naravno, nismo bili toliko bogati kao ovaj muškarac, ali imali smo dovoljno i bili smo sretni sve dok..... Ne! Ne smijem o tome razmišljati. Protresla sam glavom kako bi otjerala te misli te se okrenula na drugu stranu. Tamo sam ugledala jednu mladu djevojku sa djetetom u naručju. Izgledali su preslatko. Nastavila sam hodati.
"Oprostite, jeste li novi ovdje?", upitala me je ta djevojka
"Ovaj, i da i ne. Nova sam u gradu, ali ne živim u ovim kućama.", rekla sam malo posramljeno, ali nisam bila sigurna kako se trenutno osjećam.
"Nemoj se sramiti. Uredu je. Nego, želiš li možda na kolače?"
"Ma ne. Ne želim Vam smetati."
"Ma ne smetaš, ionako sam sama s Davidom jer je Luka na treningu".
"Ok, ali..."
"Nema ali., inzistiram"
"Dobro", rekla sam te sam ušla za njom. Sve je bilo preotmjeno za mene, ali kao što sam mogla primijetiti ona je jako bogata i može si sve ovo priuštiti.
"Sjedni, idem samo Davida odnijeti da se igra", rekla je te malog Davida odnijela na dekicu.
"I kako to da si došla u Madrid?"
"Životne okolnosti. Oprosti, ali ne volim o tome pričati"
"Razumijem"
"joj, jesam glupa, nisam se ni predstavila. Ja sam Anđela", rekla je nakon kraće stanke.
"Maja", rekla sam te smo se rukovale.
"Je li David tvoj sin? Mislim izgledaš jako mlado pa...."
"Da je. David je moj sin i znam da sam jako mlada postala mama te su me mnogi ljudi osuđivali zbog toga i još kad se saznalo tko je Davidov otac ispala sam totalna sponzoruša, ali stvarno nisam takva."
"Ne moraš se meni pravdati. Ja jako dobro znam kako je to kad te osuđuju bez razloga. Nego, spomenula si Davidovog tatu. U čemu je problem, ako smijem znati?"
"Pa on je Luka. Luka Jović".
"Tko?"
"Luka Jović. Nogometaš"
"Ou. Nisam znala. Inače ne pratim nogomet. Nemoj se uvrijediti."
"Ma kakvi razumijem. Što planiraš ovih dana?"
"Prvo što želim jest naći neki pristojan posao i otići iz hotela"
"U hotelu si?"
"Da. Zapravo sam jutros sletjela"
"Aha, jasno mi je.", dok smo razgovarali, čuo se zvuk automobila te je nakon nekoliko trenutaka u kuću ušao visok nabildan muškarac.
"Hej ljubavi. Imamo gošću?"
"Da, moja nova prijateljica Maja"
"Ja sam Luka. Drago mi je", rekao je te mi pružio ruku
"Maja. Također", rukovali smo se te je Luka otišao negdje, a bilo je vrijeme da i ja krenem.
"Bilo bi vrijeme da krenem"
"Uredu. Vidimo se uskoro", pozdravila me te smo se razišle. Ona se vratila u svoj topli dom k mužu i sinu, a ja u svoju veliku prostranu, a zapravo i praznu sobu. Dok je ona uživala u zagrljaju svog muža i s djetetom u naručju, ja sam sjedila ogrnuta dekicom s čajem u ruci i s tužnim sjećanjima gledala kroz prozor. Koja ironija.
