Otvorim oči kad začujem kako se vrata otvaraju. Stisnem posteljinu oko sebe i čujem korake kako idu prema meni, a meni se oči odmah zatvaraju. Bolje je da se pravim kako spavam nego da gledam njegovo lice.
"Probudi se moja ljubavi"
Moja ljubavi. Ta riječ...
Moja maštarija je bila da se zaljubim u nevjerojatnog muškarca. Koji će mi slati ruže... poklone .. i da budem voljena. Ali on je to uništio.
"Djevojčice... probudi se" njegov glas natjera me da još čvršće stisnem plahtu.
Nije mi uzeo djevičanstvo... ali ostali su crveni tragovi... Ne samo ljubavni ugrizi, već i modrice.
Suze su se sad već osušile. Otvorim oči i sretne se s najstrašnijim čovjekom na svijetu. Osmjehne se.
"Tako si lijepa .. i na moj znak .. nikoji čovjek nikada neće moći pogledati u tebe" Izjavi, mazući moje obraze rukom. Njegov dodir natjera me da trepnem... ali osjećam se ugodno kad me poljubi.
Želim otići... Želim pobjeći... Ali ne mogu.
"Ne, ne. Molim te."
"Moja Ava... Zapamti... ako pokušam ikad pobjeći bit će gadno. Ako ne želiš dovesti svog oca u opasnost... radit ćeš ono što ti ja kažem"
S tim mi podigne suknju zakopavajući prste u moju kožu.
Osjetim kako mi suze klize niz obraz.
"Ne djevojčice, ne plači... shhhh" Uhvati me i smjesti u svoje krilo.
Probam se pomaknuti, ali on me još jače stisne uz sebe. Kad se prestanem pomicati on poljubi moj vrat. Pređe preko ugriza koji je prvi put napravio. Ne mogu zadržati stenjanje i zbog toga sam ljuta na sebe.
Na koljenima sam zbog toga što prijeti da će mi ubiti oca. Uništio mi je nadu da ću ikad imati dečka i još me silom tjera da ga ljubim.
"Moram te odvesti doma draga... obuci se."
Ustane i pomogne mi da ustanem. Prigrlivši mi suknju na noge, gurne me da podignem nogu. Nakon što navuče do majice, ruke mu kliznu do mog gornjeg dijela. Ruke mu dođu do obraza, a usne susretnu moj obraz.
"Osvježi se djevojčice, nakon toga ćemo krenuti" Kaže mi držeći me za obraze.
Nikad nisam željela ovo. Zašto?? Nikad mu neću dopustiti da me ima... moram se založiti za sebe... Jednom u životu.
Nakon što završim s pranjem, uzme me za ruku i izvede van, vidim dvije sluškinje kako čiste ispred ulaza. Povuče me prema autu i zakopča mi pojas. Ne progovorim ni riječ.
"Ava" Poviče. Previše sam umorna da mu odgovorim.
"AVA!!!" Trznem se i pogledam ga.
"D- da?" Pitam.
"Ne želim da nosiš bilo kakvu vrstu odjeće koja je previše kratka, shvaćaš?"
Što? Nema šanse?
"Ali ne nosim više kratko... već si mi to rekao"
"To se odnosi i na ono što nosiš. Ne želim da ijedan muškarac gleda ono što je moje."
"Ne posjeduješ me!!" Puknem i ne znam odakle to dođe. Ali požalim onog trenutka kada se automobil naglo zaustavi.
"Ja- žao mi je"
"Dobra djevojka... ja te posjedujem Ava... imaj to na umu... ne testiraj moje strpljenje" Klimnem glavom.
Mrzim ovo.
Ostatak vožnje prođe tiho. Kad konačno dođem kući osjetim slobodu, slobodu od njega. Odvuče me do ulaznih vrata. Oči mi se rašire kad pozvoni na moja vrata.
Što on radi? Zar ne bi trebao otići? Vrata se otvore, a moj otac gleda u mene očima širom otvorenim.
"Oh, draga Ava, gdje si ti bila?" Prije nego što sam mogla progovoriti, Roman se oglasi.
"Izgubila se. Pa sam joj ja pomogao da dođe do kuće." Tata ga pogleda.
Izgleda duboko u mislima prije nego što mu se oči širom otvore i lice postane prestravljeno.
"Gospodine hvala vam. Kako vam se mogu odužiti?" Tata kaže s strahom.
Što..? Zašto ga se boji? Da li ga poznaje? Tko je zapravo Roman?
"Ne... Još bih trebo nešto dodati... pazite na nju." Pogleda u mene pa u oca s najsmrtonosnijim pogledom i ode.
"Poznaješ li ga tata?" Pitam kad uđem unutra.
"Ava... Je li ti učinio nešto... jesi li dobro slatkice?"
Ne... pomozite mi molim vas.
"D- da. Dobro sam. Ali zašto si pričao s njim onako" Njegove oči me tužno pogledaju.
"Je li ti učinio nešto Ava?" Ponovo me upita.
"O- on... Sreli smo se već. Jednom me dovezao kući" Užasnuto me pogleda.
"Ava. On nije dobar čovjek"
Znam tata.
Znam.
"Drži se dalje od njega" Ne mogu. To je to. Ja se više ne ponašam ovako.
"Tata" Zazovem ga i on se okrene.
"On... on ... neće me ostaviti na miru, zar ne?" Tišina me okupirala. Podignem pogled.
"Moramo otići odavde... ODMAH." Kaže odlazeći na kat.
To je to. Idem.
Neću se više morati baviti s njim. Ali... Zar je on toliko opasan...? Zašto se tata tako ponaša. Da li su imali nešto prije? Spakiram torbu sa svim tim pitanjima koja mi se vrte po glavi. Ponovno se selim. Ali ovaj put... sam presretna, jer ga više neću viđati.
Samo da sam znala... gore stvari su tek počinjale.
YOU ARE READING
Sve Moje 🔚
Romance"BILA si moja od onog trenutka kada sam te prvi put ugledao, to znači da ne možeš pobjeći od mene, niti možeš gledati ili razgovarati s drugim muškarcima...Shvatila?" Zadrhtim. "SHVATILA?" Zahtijevao je odgovor. Klimnem glavom. "Dobro... sad zatv...
