Libero 🔛 🖋

PROLOG

"Iz mraka posmatram svjetlost, kako se širi brdima prostrtim ispred mene. Zapela sam ovdje između Neba i Zemlje, čamim u mraku već godinama, dok se borim sa Anđelom i Vragom.

Znam čudno je, ali lebdim u tami već 5 godina, posmatrajući jednog čovjeka. Mog muškarca kog sam ljubomorno čuvala sve ove godine.

Prođem hodnikom ne bih li ugledala njegovu uglađenu pojavu, dugu crnu kosu i oštru bradu. Nije se šišao 2 godine, brijao mjesec dana. Strah i trepet je ljudima u mjestu. Seljani su mu dali nadimak Libero, zbog slobodnog ponašanja. On je uistinu slobodan čovjek, ali i dalje zarobljen mnome.

Prije nego ga ugledam u prostoriji u kojoj smo toliko besanih noći proveli, osjetim njegovo prisustvo, muževni miris tijela širi se posvuda. Izlazi noseći majicu u ruci, žurno je navlači na prsa sa kojih kapljice vode klize, dok se kreće hodnikom, ostavljajući mokar trag. Želja da stopalim dotaknem te lokvice velika je, isto tako neizvodljiva. Mogu samo koračati po zraku.

Krenem za njim, pratim ga, iako me ne može vidjeti, osjeća me. Znam, jer čvrsto steže šake, te od bijesa ubrzano udiše i izdiše zrak, tako da mu se pluća napinju kao da će eksplodirati. Potiho reži, dok otvara vrata, uz jak tresak ih zatvara. Odlazi prema vinogradu, uprkos tome što njegovom bijesu pariraju olujni oblaci i munje koje prijete da razore nebo.

Ne mogu zaviriti u njegovo srce, ali osjećam da se mržnja širi u mome prisustvu, podebljava ovu tamu.

Stegnem crni plašt prošaran srebrnim nitima, dok nastavljam da ga pratim. Uprkos naletima vjetra uzdignem se još više, tako da mogu vidjeti kraj vinograda i početak šume. Uzjaše Embarda, te ga potjera u galop i krene juriti između redaka vinove loze koja je podarila dobar urod ove godine.

Dva stražara idu za mnom, ne drže mi prodike, ne kude me kao što to imaju običaj raditi. Kako mu se približavam, tako se i naše tamne duše prepoznaju. Podsjećaju me na sve ono loše što sam za života uradila.
Cijelo nebo me kažnjava, ne dajući mi mir, zbog čega sam ja nastavljala kažnjavati njega. Oduvijek sam to voljela raditi, zbog čega se sada kajem.

Nastavljam pratiti njegovo munjevito kretanje šumom prema omanjem brdu i kolibi koja mi je služila kao ljubavno gnijezdo. Kažnjavao se odlaskom tamo. U početku sam mislila da je mrzi jer ga podsjeća na mene, jer mu nedostajem. Prava istina je da je mrzi, jer sam podsjetnik na zlo s kojim je proveo preko 10 godina života.

Njegovim licem se razlivao gnijev, zahvatio je čitavo tijelo do usijanja. To je bila moja krivica. Njegov lijek je bio alkohol ili tuđe žene, one zabranjene koje mu nisu mogle odoljeti. Ali nije ih volio, iskorištavao ih je kao što sam ja iskorištavala njega. Uživala sam u tome što pati, što nakon dobijene pobjede, on ne slavi, već se lomi. U tim trenucima slabosti približavala sam mu se da ga jače slomim i na kraju vidim zgrčenog u bolu zbog svega onog što se dogodilo. Iznova sam ga uvodila u lavirint bez izlaza.

Voljela sam znati da sam i nakon života voljena i neprežaljena.

Bila sam sebična u životu, takva sam ostala i u smrti. Nisam ga željela dijeliti, zahtjevala sam da ostane podređen samo meni. Nisam mogla spriječiti da se fizički olakša, ali sam se nakon njegovog pražnjenja javljala kao kletva, da mu nabijem osjećaj krivice.

Crpila sam nebesku moć, da mu dam do znanja da sam tu. Uvijek tu. Pored njega. Čak i kada druga leži na mom mjestu, zaposijedala sam mu misli. Dok pored druge spava približavala sam mu svoj miris da ga duboko u svojoj srži osjeti. Mrzio ga je. Mrzio je mene.

Dok je druga žurno izlazila iz kreveta, slušajući kako njegov bijes odzvanja zidovima, ja sam slavila. Nazdravljala sam s Vragom u čast još jedne pobjede. A moje pobjede nisu važile, više su ličile na poraze. Shvatila sam to tek kada se Anđeo pojavio. Rezultat mog sebičluka koštao me mira. Još uvijek me košta. Zbog čega lebdim u zraku, nevidljiva sam, daleko od Raja, nedovoljno blizu Paklu.

U blizini kolibe, sjaše s Embarda. Kako se približava vratima, ni ovaj put ne izostane molitva s njegovih usana.

"Mrzim te, mrzim te!" Ponavlja te riječi koje me dotiču, podebljavaju već tamnu nijansu moje duše.

Pretura po ladicama, traži nešto dok ruši medalje, koje više nemaju značenje, vaze koje sam napravila, sjedeći doslovce gola, padaju kao domine i lome se.

Ubrzo izlazi van, držeći ključ u rukama, zaključava vrata, koja vjetar otima, kako se ne bi zatvorila. Na kraju on odnosi pobjedu, okrene se i zagleda u nebo, tačno tamo gdje ja lebdim. Kao da zna da sam baš tu, podrugljivo se nasmije. I to me zaboli. Boli me njegova mržnja. Njegove oči odaju prijezir, koji me poput vrtloga uvodi u oluju emocija.

Ide nazad. Vraća se u kaštel. Vraća se njoj. U balon crnila uvukao je sve, srce, dušu, ljude u njegovoj blizini. Sve osim nje. Nora je jedina svjetlost koju on posjeduje. No, ona je nedovoljno jaka da razbije tamu.

Munje udaraju u pozadini, njega to ne spriječava da juri stazom. Zgodan,nepredvidiv i mračan. Ovaj čovjek je kreacija mojih odluka. Loših odluka.

"Pogledaj šta si uradila? On ovo ne zaslužuje." Riječi su kojim me Anđeo mami na svjetliju stranu, iako je moja tama prejaka da bih završila u Raju.

"Znam." Vrag je duže uz mene, uzeo me pod svoje.

"Nije te dovoljno volio, zaslužuje da pati!" Riječi su Vraga, koje ovaj put zanemarim.

Jedan dio tame razbija svjetlost. Neočekivano jaka duša, pomalo izgubljeni njen vlasnik. Djevojka smeđe kose prošarane svijetlim pramenovima, luta dvorištem kaštela. Kreće se prema vinogradu, tražeći utočište od oluje, koja je skoro sastavila zemlju i nebo.

Svjetlošću kojom obitava njena duša, zaslijepi moju tamu, da skoro ne zapazim kako mu se približava. Jaka je, živa da me steže i tjera na bijeg.

Njega ta svjetlost privlači. Privlači njegovu tamu. Topi njene krajeve.

Srce joj lupa od straha, kada zastane pored nje. Prepoznala ga je. Nije ga do sada vidjela, ali po opisu seljana zna o kome se radi. Ruke joj se tresu, dok je on intezivno promatra. Lijepa je. Privlači ga. Zabavlja ga to što drhti, bezobrazno je skida pogledom.

"Ona je karta za moje iskupljenje."
Dovoljno je jaka da razbije tamu. Iako mi je teško, vrijeme je da ga pustim.

U Pakao ću svakako, ali ne prije nego ga oslobodim sebe. Ponovo ću sastaviti njegovo srce.

Pustiću ga, tek kada ponovo postane Libero."

___________________________________

Drage moje ne znam šta da vam kažem na ovo. Priča je ispala neplanirano, ideja se pojavila nenadano.
Ići će uporedno s Dugom, čiji nastavak će te dobiti večeras.

Ljubim vas!!