Libero 🔛 🖋

LJUBAV (NI)JE DOVOLJNA

Maj, 2015. 

Početak je maja. Posle teške zime, proljeće je budilo sve oko sebe i vuklo onu posebnu čaroliju, šireći radost među ljudima. Blagi povjetarac milovao je taj šareni svijet, ne mareći za kolonu crnila koja se širila putem kapelice. Bio je vanvremenski, dozivao me da se vratim kući, iako to više nije bilo moguće.

Vrijeme je isuviše toplo za ovo doba godine. Ne pamtim kada je ovako bilo vrućo da se odjeća natopljena znojem prisno lijepila za tijelo. Plavo nebo prošarano je rijetkim, prozirnim oblacima, koji suncu ne mogu ništa. Ono se bez ikakvih problema probija i prosipa zažarenu svjetlost, te nesnosnom toplinom grije sva ta tijela. Ptice na granama komponuju baladu i njome čini mi se jedine iskazuju tugu što sam tako brzo otputovala.

Lebdim ispred litice, bolno posmatram onu tanku liniju koja dijeli život i smrt. Onaj vidljivi dio ukrašen čvrstim stijenama, teško savladiv i beskonačno dug po kojem je automobil klizio neprobojnom stazom, svjedočio je vatri. Svjedočio je i muškom kriku koji je odzvanjao i širio se zrakom u jednakoj brzini kojom je buktinja gutala tijelo.

Sada su tu ostaci stakla i metala obrubljenog crnilom, olupina koju vatra nije progutala. I mnogo krvi, koja se poput vodopada u tragovima spuštala u mračnu rupu uokvirenu strminom iz koje nije bilo povratka. Sada je na samom vrhu pored puta gorjelo nekoliko svijeća, nekoliko vijenaca poredanih kao znak gdje je nastao početak moga kraja.

Klizim dalje prema šumi, duž obale rijeke Nišave, ne bih li došla do kolibe u blizini naselja koje se krilo od gradske vreve. I dalje je odisalo ljepotom i slobodom. Nije tajna da sam ga obožavala, u njemu sam predstavljala ikonu, ono što su ljudi u tom mjestu voljeli i obožavali. Meni je imponovala ta pažnja koja je iz dana u dan rasla poput kvasca. Neočekivano brzo postala sam dio njih, nezamjenjiva karika njihovog života.

Koliba u koju sada iz prikrajka gledam, premda moje prisustvo niko ne može osjetiti, izgleda poluživo. Jedan dio je pretvoren u crni prah, još osjećam miris gareži i šibice prije nego je krenula na put i kroz prozor pala u sobu i vatru pretvorila u buktinju. Drugi dio ostao je na životu, voda je spriječila plamen da proguta i njega. ON je spriječio da se, ono što smo u ljubavi izgradili pretvori u pepeo, u ogromno zgarište. Dva gavrana sada na samom vrhu čađave grede stoje poput stražara i čuvaju opustošeni kostur, zbog čega me duboko pogađa sjećanje kada sam prvi put kročila ovim zemljištem i poželjela sagraditi svoje malo utočište. Ne znam da li je udaranje vode o veliko kamenje bilo ono što me fasciniralo i tjeralo da krenem u daljnje istraživanje, ali tada sam tu običnu livadu, obraslu šumom, željela pretvoriti u nešto više, nešto svoje. Sada je jedan dio bio ruševina, mojom krivicom. Koliba sagrađena od drveta odisala je toplinom, onom iz moje dječje mašte. Kao i svaki umjetnik, otkako znam za sebe, maštu sam pretvarala u stvarnost. Bila sam sanjar koji je svijet posmatrao kroz ružičaste naočale. I tu je možda bila moja greška.

Zarobljena u mašti, dopuštam zaboravu da me još malo vodi u noć, prije nego krenem prema masi. Čekala sam da noć načne nebo, palila sam svijeće duž kolibe, kako bih osvjetlila put NJEMU. Bila je to jedna od onih posebnih noći u kojima je moja mašta dosezala najviši nivo. U iščekivanju njegovog lika, skidala sam komad po komad odjeće sa sebe. Iako je još uvijek bilo prohladno, vatra je bujala u meni, paleći kožu. Seksualna ekstaza koju sam osjećala poput lave ključala je na površini. Da ne bih izgorjela prije vremena, izašla sam na zrak, zaboravljajući odjeću. Potok je bio dovoljno hladan i dubok da me osvježi prije nego se ON pojavi. Uronila sam polako, zanemarujući sitne uzdignute dlačice i naježenu kožu. Dopuštala sam vodi da utiša vatru, ne da je u potpunosti zgasi. No, moj muž volio je u poslednje vrijeme glumiti vatrogasca bez crijeva za vodu. Njegov unezvijeren pogled i grube riječi obavijene nježnošću djelovale su ne mene poput hladnog tuša.