DJEVOJČICA TRAŽI MAJKU

Untitled Part 3

Majka je ostala kako je i obećala držeći malu princezu za ruku.Kad se je probudila ugledala je mamu,nasmiješila se;Žedna sam,mogu li dobiti malo vode.Naravno da možeš majka joj natoči vode i prinese ustima,nije pila puno gutljaj dva,hvala ti mamice progovori djevojčica.Jesi li gladna?nisam jela sam jutros imam veliki trbuh djevojčica se nasmije i potapša samu sebe po trbuhu.Drago mi je progovori majka.Što ćemo nas dvije raditi danas ?upita djevojčicu,želiš li da ti čitam priče?Želim ići sa tobom u šetnju mama već dugo nisam bila vani a lijepo je vrijeme.Pogledaj sunce.Neznam dali smijemo u šetnju moramo pitati tvog liječnika. Nakon nekog vremena napokon je došao i liječnik sa najnovijim nalazima.Po licu mu se vidjelo da nije najsretniji.Kako je mala princeza?Dobro dobro odgovori djevojčica mogu li sa mamom u šetnju?lijepo je vrijeme.Imamo u krugu bolnice prekrasan park,danas si bila jako dobra i hrabra tako da možeš ići ali na kratko sa maskicom na licu.Djevojčica je bila vesela ,nikada prije nije išla s mamom u šetnju.Nakon što su je obukli i obuli liftom su sišle u prizemlje bolnice a otuda držeći se za ruke lagano prema izlazu  za bolnički park.Tih pola sata šetnje po parku bilo je za djevojčicu nešto najljepše što joj se ikada dogodilo.Napokon ima mamu kao što je imaju i sva druga djeca,i još šeću njih dvije zajedno...Gledale su ptice,drveće,razno cvijeće,ukrasno bilje,sve je bilo tako lijepo gotovo nestvarno.Mama je također bila sretna.Ne mogu vjerovati da opet imam curicu koju mogu držati za ruku,milovati je po kosi,šetati.Ne želim je izgubiti nikada više,dosta je bilo ono jednom...Tako su došle do klupe uz malo jezerce u kojem su plivale ukrasne ribice.Ribice su bile znatiželjne i doplivale su do samog ruba jezera.Njihove crvene peraje ljeskale su se na suncu.Djevojčica ih ugleda puna oduševljenja vidi mamice ribice gledaju nas.Majka se samo nasmije i pogladi djevojčicu po kosi.U rukama joj je ostalo nekoliko vlasi.Majka je bila zabrinuta.Djevojčica je sijela majci u krilo i naslonila glavu na majčine grudi.Majka je privije uza se a glavica djetetu klone,zaspala je.   

Žena je podigla dijete noseći je u naručju i tiho šaptala spavaj zlato moje neda tebe tvoja mama,nedam te nikome,nikada više.Ljudi su gledali ženu kako nosi usnulo dijete.Otvarali bi im vrata i smiješili se.Napokon stigle su i do svog apartmana.Žena nježno raspremi dijete i položi u krevet.Djevojčica je spavala sa smiješkom na licu držeći jednom rukom ruku svoje majke, te milujući je u snu kao da govori draga moja mama.

Nakon nekog vremena uđe u sobu liječnik još uvijek zabrinuta lica.Doktore mislim da joj nije dobro.Znam da nije odgovori liječnik nalazi nisu dobri moramo pojačati terapiju,te napraviti profilaksu mozga i zračenje CŽS .Sutra mora na operaciju,ugradit ćemo joj centralni venski kateter u venu ispod prsnog koša.Znam da zvuči strašno no sve su to rutinski zahvati koje izvodimo u ovakvim situacijama.Otpast će joj njezina prelijepa kosa prozbori žena na rubu plača.Da nažalost no kosa će joj kasnije narasti velik je ona borac.Hvala vam što ste nam dopustili da idemo u šetnju .Nakon dugo vremena osjetila sam umjesto tuge radost i sreću što dijete držim za ruku,milujem ga...pričale smo...gledale ribice u jezeru...Na trenutak sam pomislia da je to moje zdravo dijete da se moja djevojčica vratila,a onda kosica mi je ostala u ruci njezina prekrasna kosa.Tih pola sata učinilo me je najsretnijom osobom na svijetu.Pola sata beskrajne sreće za nas dvije ,kakvo je to za nas bilo bogatstvo i blaženstvo neopisivo i neizmjerno ,hvala ti dragi moj bože na tome.Niz lice ženi su tekle suze.Hvala vam što ste joj potpora dođite pojedite  nešto neka se djevojčica odmara.

Kad se je naspavala prvo što je ugledala bila je njezina mama.Sjedila je kraj njezinog bolesničkog kreveta i smiješila se.Jesi li se odmorila zlato moje?upita je majka,jesam mamice koliko je sati?ptošlo je podne moraš nešto pojesti.Hoću mamice spremno odgovori djevojčica.Nije bila gladna ali za mamu bi učinila sve na svijetu.Ušle su u salon gdje ih je već čekalo jelo.Djevojčica nije bila gladna ali ipak je jela mami za ljubav.Kad se pojavio i tata sreći nije bilo kraja.Nakon jela djevojčica poželi posjetiti svog prijatelja dječaka kat niže.Zamoli roditelje da pođu svi zajedno do njezinog bolesnog prijatelja.Mama i tata potvrdno klimnu glavom da se slažu i oni svo troje spuste se stepenicama kat niže do bolesnog dječaka.Dječak je sjedio u krevetu i sa smiješkom na licu dočekao djevojčicu.Bolje mi mi je puno bolje moji liječnici kažu da uskoro neću biti ovdje,napokon ću ići kući nakon tri duge godine liječenja ne mogu vjerovati gotovo u jednom dahu ispriča dječak pun radosti.Djevojčica je također bila radosna  zbog dječaka te reče;Drago mi je što ti je bolje i što si ozdravio ja ne mogu kući ali moji mama i tata sad su stalno uz mene.Vidim odgovori dječak drago mi je da si napokon pronašla roditelje.Hoćeš li me doći ponekad posjetiti?upita djevojčica.Naravno odgovori dječak svaki dan zapravo kada god budem mogao.Djevojčica i dječak još su pričali neko vrijeme,tada djevojčica osjeti umor i oprosti se sa dječakom.Tako su polako svo troje pošli gore natrag  do djevojčicina apartmana.Žena je u međuvremenu ispričala mužu kako su provele dan i koji sve zahvati čekaju djevojčicu tijekom narednih dana.Srca  im je opet obavila zebnja i zabrinutost,zato odluče kad uđu u apartman i smjeste djevojčicu u krevet da se pomole za djevojčicu i njezino zdravlje.Sa vjerom u srcu i puni nade i ljubavi roditelji tiho na prstima napuste usnulo dijete