Nestašno mi budiš nadu o prozračnosti svijeta,
umivaš me nježnošću, skrivenim osmijehom i toplim dlanovima na mojim obrazima.
Liječiš mi namučene misli šaptajima o cvjetanju u proljeće i slasno mi prizvaš mirnoću poljupcima u kapke.
Učiš me o čudnovatoj ljepoti mladosti, o đurđevcima i ljubičicama koje poklanjaš pramenovima moje kose.
Razaraš tužne, olujne kiše u sutonu i pretvaraš ih u najdivnije zalaske dok se spuštaš duž mog nosa donjom usnom.
Najzad, dodiruješ me poznatim ukusom, osjetim višnjin sok na jeziku dok zanos svojim usnama pretvaraš u bezgraničnu ljubav.
