Kako smo lebdjeli tako lako,
kao uspavani nekim ritmom
što je dopirao iz drhtanja mog tijela i kapljanja znoja sa tvoga čela.
Paklena vrućina užarene blizine
noge je ledila i srce stezala,
usne sušila, grlo zarobila.
Ne htjedoše se misli sudariti.
Iznemoglo srce poče bljeskati
Utroba se prevrnu
Komu nasluti isprekidan dah.
Sunca ni u bunilu nema,
a treba mi da ugrije moju željnu dušu,
da oživi proljeće u meni,
da narastem,
da ga dohvatim svojim laticama
da me pomiriše
i lijek da mu jedini budem
da se probudi sa maštovitom slikom sebe dok mi dodiruje kosu
a ja mu oblogama lice umivam
da mu se obrazi rumene,
a u srce žar vrati,
u zjenicama da mu se oslikava suncem okupana zora.
A mi bludnici bacamo kišne valove na ovo malo dodira što ima među našim bolesničkim pogledima.
Čekamo trenutke razdvajanja naših nikad nespojenih srca
Suza kaplje na bjelinu ispod nas,
nazire se raj a nismo zbogom rekli.
Neka kaže to ova naša čamotna žudnja
što osta samo atom u vazduhu između naših beživotnih bivstvovanja.
