Kralj Mafije 🔚

26

Prošlo je već petnaest dana od kad me je Stefan praktički preselio kod sebe. Već sam polako počela luditi, nervira me i to užasno. Uvijek nešto zanovijeta, kao da ja želim biti tu. Samo ovu situaciju mi čini još težom, uz to ne mogu dobiti brata na mobitel da vidim koliko ću još morati da trpim Stefana.

Obavila sam sastanak sa Teom, pregledali smo neke lokacije na kojima bi moglo biti smještaj za žene, ali niti jedna nam se nije svidjela.

"Šta kažeš na ručak?" Predloži kad nam je već dosta.

"Kažem definitivno pristajem, umirem od gladi." Kažem, a on se počne smijati.

"Hej, nisam od jučer jela, a vidi koliko je sati." Pobunim se.

"Dobro, oprosti." Podiže ruke kao da se brani dok se smije.

Umoran sam više što od posla, šta od toga da se ne mogu nikako približiti Karli. Mislio sam da je moj plan savršen, da je doselim kod sebe. Bit će mi bliže i moći ću probati doprijeti do nje, ali vraga mogu. Imam osjećaj kao da smo još više udaljeni. Kad smo kod nje da provjerim uopće šta ona radi. Nazovem Denisa

"Gdje je Karla?" Upitam čim se javi

"Gospođa je trenutno u restoranu."

"Sama ili?"

"Ne, s gospodinom s kojim je bila prije petnaest dana." Odmah se ustanem i počnem bijesno hodati lijevo desno.

"Tko je on?"

"Ne znamo."

"Ne znate!? Kako dovraga ne znate?!!" Brecnem se na njega, dok još više bijesnim.

"Pa ni..." Odmah ga prekinem.

"Tko god ima bilo kakav kontakt s Karlom morate znati sve o toj osobi. Ma morate znati i njegovo dvadeset i peto koljeno. Jesam bio jasan?!!" Brecnem se na njega.

"Da, odmah ćemo provjeriti."

"Odmah mi javi. U kojem su restoranu?"

"U laguni."

"Imajte oči širom otvorene, ja dolazim." Poklopim te odmah krenem prema autu.

Mislim da nikad prije nisam došao. Ulazim u restoran i odmah ih pronalazim. Previše je opuštena u njegovom društvu i smije se. Samnom se nikad ne smije, niti je opuštena. Što bi sve dao da je takva u mom društvu. Odmah krenem prema njima.

"Šta sam ti ja rekao za ovog krelca?" Upitam Karlu kad dođem do njihovog stolu. Ona me tek sad i primijeti.

"Oprosti?" Pogleda me.

"Nešto sam ti rekao za njega."

"Misliš li da sam te ja stvarno slušala? Znaš da ne slušam nebitne ljude." Otrovno doda dok mi se nasmiješi.

"Ne diži mi nerve." Opominjem je kroz zube.

"Oo ja tebi dižem? Šta je sa onim šta ti meni dižeš?"

"Znaš šta dosta mi te je. Diži se da te ne bi ja digao." Naredi mi.

"Pusti curu na miru." Teo se umiješa.

"Krelac nisam te pitao za nikakvo mišljenje tako da šuti." Stefan ga presječe pogledom.

"Inače šta?" Ustanem stanem pred njega i prekrižim ruke na prsima.

"Inače ovo." Kaže kad uzme moje stvari. I mene jednom rukom prebaci preko ramena.

"Da si me istog treba spustio!!!" Vičem na njega.