Promatram cvijeće ispod svojih tamnih sunčanih naočala. Miris raznih buketa se širi oko mene. Bijele ruže, mamine najdraže. Izgleda da to svi znaju, stoga u moru cvijeća najviše prevladavaju one. Osjetim dodir na ramenu, pa se okrenem prema poznatom licu mojeg ujaka, pokraj njega stoji njegova žena.
"Žao mi je dušo. Kako se držiš?" Upita me.
"Dobro sam, hvala što ste došli." Tri godine nisam vidjela ovakve pogleda na sebi, a sada ih iznova vidim. Žaljenja. Jadna cura, tako mlada, ostala bez roditelja.
A taman sam pomislila da su mi se zvijezde nasmiješile. Ali onda, moj mobitel je zazvonio. Na liniji je bila policijska postaja koja me nažalost obavještava da su moji roditelji poginuli u prometnoj nesreći. Kiša, klizava cesta jednako prevrtanje auta, a sve to završava smrću mojih roditelja.
Mislim da i dalje nisam svjedna toga da ih više nema. Stalno ponavljam ljudima kako sam u redu i zahvaljujem im što su došli. To mi zvuči tako blesavo, za što im se točno zahvaljujem? Ne treba mi nitko, nikakva potpora... trebaju mi moji roditelji. Oko mene čujem plakanje, i ne to nije pretvaranje. Ljudi su ih zaista voljeli. Oni su bili od onih dobrih, onih najboljih. Voljeli si sebe, jednako kao i sve oko sebe. Sve svoje vrijeme su pružili meni i mojoj bolesti, a sada im se više ne mogu odužiti. Nisam stigla ni oprostiti se. Jednostavno su nestali.
A večeras kad se vratim u praznu kuću punu uspomena, njihovih slika, njhove odjeće... kako ću to prebroditi?
Sunce grije moju kožu, dan je tako lijep, a tako tmuran. Ljudi se razilaze i odlaze svojim kućama dok ja i dalje stojim i blijedo gledam u grob svojih roditelja. Da li ja ovo sanjam? Ispred mene se pojavi sjena čovjeka, pa podignem pogled prema njemu.
Predivne plave oči gledaju u mene. Toliko je visok da moram pogledati iznad sebe pogledom uhvatim to divno plaventilo. Duge tamne trepavice prave sjenu na njegovom licu. Tamnokosi muškarac stoji ispred mene u crnom odijelu koje je očito rađeno po mjeri. Priži mi svoju ruku. Prihvatim je, zbunjena. Nikad u životu nisam ovog čovjeka vidjela.
"Žao mi je zbog vašeg gubitka." Hrapav glas dolazi do mojih ušiju.
"Hvala vam." Njegovo lice je ozbiljno dok ispušta moju ruku, a zatim me zaobiđe i odlazi. Okrenem se za njim i promatram ga kako odlazi.
"Tko je ovo?" Upitam ujaka koji i dalje stoji pokraj mene.
"Ne znam, dušo. Možda je bio tatin klijent." Moj otac je imao odvjetničku tvrtku, pa je to lako moguće.
Nakon što uvjerim ujaka i ujnu da sam dobro i da mogu ostati sama u kući, ostanem sama na groblju. Postanem nervozna, pa odlučim i ja otići prema svom autu. Moja najbolja prijateljica Cara me čeka na vozačevom mjestu i gleda u svoj mobitel. Iako sam je uspjela uvjeriti da mogu ostati sama u kući, nije htjela pristati da vozim sama.
Kad se okrenem prema parkiralištu, ugledam tamnokosog muškarca naslonjenog na pretpostavljam njegov automobil. Sada nosi sunčane naočale na licu i razgovara na mobitel. Naizgled ne obraća pažnju na mene, ali mogu osjetiti njegov pogled na sebi. Dolazim do svog automobila koji je udaljen nedaleko od njegovog i ulazim na suvozačevo mjesto. Kad Cara upali automobil i krene, okrenem se još jednom u potrazi za nepoznatim muškarcem. Ne vidim ga, vidim samo njegov automobil kako odlazi u suprotnom smjeru.
Ostao mi je ovaj čovjek u mislima. Bilo je nešto čudno kod njega, misteriozno... ali nisam znala u čemu je stvar.
***
Bilo mi je neobično ući u kuću koja je sada prazna. Kad sam zalupila vratima, očekivala sam vidjeti svoju mamu kako me dočekuje u dnevnom boravku s knjigom u ruci. Ili tatu kako izlazi iz svog ureda da me pozdravi.
Ni jedno od toga me nije dočekalo.
Bilo je ovo toliko iznenada. Moje srce se slomilo u milijon komadića. Nisam znala kako dalje. Što da radim sada? Ostaje mi tatina tvrtka, ali ja nisam odvjetnik? Ja sam glazbenica. Sviram klavir. Obećala sam tati da kad budem spremna da ću upisati i pravni fakultet. Ali sada se ovo desilo tako iznenada. Tko će se brinuti o tvrtki?
Podignem pogled prema dnevnom boravku i na podu se nalazi cvijeće utjehe. Na podu kuverte utjehe. U moru bijelih pisama, ugledam jednu crnu. Doziva me. Znam čije je, gotovo sam sigurna da je došla od iste osobe kao i posljednja. Priđem joj i uzmem u ruke. Otvorim, pa pročitam.
Pomislio sam da ti pošaljem cvijeće utjehe, ali siguran sam da nikakva vrsta cvijeća ti u ovom trenutku ne može pružiti utjehu. Žao mi je zbog tvojeg gubitka.
Do sljedećeg puta... tvoj dar!
P.S. Na kraju sam se odlučio za narančaste ruže. Ako ne znaš što znače, informiraj se.
Ruke mi zadrhte dok među cvijećem potražim narančaste ruže. Među toliko bijelih i žutih buketa, nalazile su se tri narančaste ruže. Uzela sam ih u ruke i udahnula njihov miris, neobičan je. Prvo što sam pomislila je da li ih je on držao u rukama kao što ih ja držim. Odmahnula sam glavom. O čemu to razmišljaš, Sarai?
Osjećam strah. Trebam li očekivat da mi neznanac pokuca na vrata i traži nešto zauzvrat poklonjenog bubrega? Jer to mora biti on, zar be? Tko će biti drugi? Uzmem svoju torbu u ruke i izvadim mobitel iz nje. U tražilicu upišem značenje narančaste ruže.
Narančasta ruža - Topli, vibrirajući tonovi narančastih ruža simboliziraju entuzijazam i želju. Savršene su za pokazivanje obožavanja i privlačnosti, sa skrivenom porukom strasti i uzbuđenja.
Što da mislim o ovome? Što mu to znači. Čovjek koji mi je darovao svoj bubreg da ozdravim. Napravio je to anonimno prije tri godine. A sada mi šalje poruke? Ne shvaćam ih kao šalo, jer one to očito nisu. Priznao je kako me promatrao u ove tri godine. I sada je priznao želju i privlačnost prema meni? Obožavanje.
Što da radim s ovime?
***
Tjedan dana kasnije...
Jutarnje sunce je probilo kroz zavjese i probudilo me. Nakon dvadeset minuta razvlačenja u krevetu konačno sam se podigla i sjela. Svoju dugu plavu kosu sam skupila u rep dok sam buljila ispred sebe kroz prozor. Nisam spremna za još jedan dan. U ovih tjedan dana sve ide naopako. Tatina tvrtka će otići u bankrot jer ja nisam spremna da je vodim. Nema mi druge nego da je prodam. Svi me zovu, ispituju kako sam. I dalje me svi žale, a meni je toga dosta. Sarai nije slabić. Ali izgleda da nisam ni dovoljno jaka kao što sam mislila. Bol za mojim roditeljima me razara.
Naposljetku prestanem žaliti sebe, odem pod tuš i spremim se. Danas imam tri sastanka s tri različita čovjeka. Jednom od njih prodati ću sav tatin rad i trud. I prije nego se krenem spuštati niz stepenice, začuje se zvono na vratima.
Kad ih otvorim, prvo što mi uhvati pogled je crna omotnica koju dostavljač paketa drži u svojim rukama zajedno sa crnom kutijom koja ima narančastu vrpcu omotanu oko sebe. Tjedan dana tišine je bilo sasvim dovoljno za mojeg misterioznog darivatelja. Pitam se što je sljedeće. Tijelom mi prođe neugodan osjećaj.
"Paket za gospođicu Sarai Kingston."
"To bi bila ja." Nasmiješim mu se preko volje i uzmem kemijsku olovku od njega da se potpišem. Ugura mi paket i omotnicu u ruke i brzo ode. Na prvu samo buljim u stvari.
Vratim se u dnevni boravak, pa ih spustim na mali stolić i sjednem na kauč. Buljim u stvari koje mi je poslao. Možda je bolje da ih ne otvaram. Osvrnem se oko sebe, možda me zaista promatra... ma ne, to bi bilo ludo. Vjerojatno me želi samo uplašiti.
Uzmem prvo omotnicu u ruke i otvorim je. Pročitam ručno napisane riječi.
Tik, tok.
Sekunde, minute, sati... prolaze.
Uskoro...
Tvoj, A.
Bila je to još jedna njegova poruka. Još jedan podsjetnik da je on i dalje tu. Nisam mogla shvatiti njegove riječi. Uskoro?
Ovaj put se potpisao drugačije. A? Da li je to prvo slovo njegovog imena ili ima neko drugo značenje? Što me to uskoro čeka?
Želim li znati?
