Nisi rođena pod sretnom zvijezdom.
Tu rečenicu sam čula bezbroj puta.
Imala sam samo osam godina kad je moj bubreg otkazao i ja sam ostala samo s jednim. Živiš, ali zapravo ne živiš. Sve zbog te jedne nesretne zvijezde.
Živjela sam u bolnicama. Kad sam išla u školu bilo je to kao da idem u neku posjetu ili izlet na par dana. Zatim bi iznova završila na aparatima dok mi se ponovno stanje ne oporavi. Da ponovno mogu ustati iz kreveta.
Godinama sam bila na listi čekanja za novi bubreg. Nikada prva, pa ga nisam ni dobila. Jer ponavljam, nikada nisam bila hitan slučaj.
To je ubijalo moje djetinjstvo. Dan po dan. Nikada slična drugoj djeci, uvijek sam bila drugačija. U školi su me gledali kao da ću se slomiti. Oko mene su hodali kao na iglama, kao da ću svaki tren pasti i morati iznova na aparate. Na kraju, odustala sam od svega. Predložila sam svojima školovanje kod kuće. Moji roditelji su imali novac i mogli su udovoljiti svakoj mojoj želji. Ali nisu mi mogli dati sreću. Da zaplivam, da udahnem smrdljivi gradski zrak. Da trčim za loptom kao i sva normalna djeca.
Iznova su mi ponavljali, ti jesi normalna... ali jednostavno ne možeš činiti takve stvari dok se ne izliječiš. Moje pitanje je bilo kada? Ali nitko nije znao odgovor na to pitanje, stoga više nisam ni pitala.
Bila sam zatvorena u kući, a za prijatelje sam imala svoje lijekove koji me drže živom. Najbolji prijatelji ikada.
Najteže od svega, nije bilo to što sam stalno u krevetu. Bili su to ljudi oko mene. Koji su se ponašali prema meni samo sa žaljenjem. Moji roditelji su skakali na svaki moj pokret, a kad njih nije bilo jer su morali raditi tu je bila moja njegovateljica i naša kuharica. Imala sam osjećaj da stoje ispred vrata i čekaju. Kad bi samo zakašljala, obje bi uskočile unutra. Kad bi poželjela prošetati, morala sam izaći u kolicima... a ljudi oko mene su me gledali s onim pogledom koji sam mrzila. Sažaljenje. Došaptavali se oko mene, da ne čujem. Ali u inat svemu, sve sam mogla čuti. Jadno dijete, jadnica, čula sam da nikad neće moći živjeti samostalno, ja sam čuo da možda ne doživi tridesetu. Odustala sam od šetnji na svježem zraku. Odustala sam od svega. Ostala sam samo ja, moj krevet i moji lijekovi. Zatvorila sam se u sebe.
No, ipak kad sam navršila osamnaest godina desilo se čudo. Bila sam na redovnom pregledu u bolnici i dan kasnije doktorica je nazvala moje roditelje da nam javi kako imamo donora bubrega. Anonimnog. Kako je to uopće moguće nakon toliko godina? Neznanac je jednostavno odlučio darovati bubreg. Meni? Izgledalo je sve kao šala. Ili kao suluda sreća.
Nisam ga upoznala. Rekli su mi da je mladić htio ostati anoniman, da je samo htio napraviti lijepu stvar za nekoga. Osmijeh mi se nije skidao s lica. Nisam mogla vjerovati da takvi ljudi postoje. Kad smo otkrili da je bubreg odgovarajući sve pripreme su tekle brzo. Prebrzo. Operacija je obavljena uspješno bez ikakvih problema i ja sam postala zdrava, samo tako. Sa dva zdrava bubrega. Samo zbog njega.
Poklonio mi je najljepši dar na svijetu.
Kad sam se oporavljala u bolnici, pomislila sam da bi ga mogla potražiti. Moja kolica su bila u sobi, ja sam sjela na njih i otišla u svoju posljednju vožnju u njima. Pretpostavljala sam da bi i on trebao biti u istom krilu bolnice gdje i ja. Neke od soba su bile otvorene, ali nigdje nisam vidjela nekog mlađeg muškarca. Rekli su mi da je pet godina stariji od mene. A u sobama su bili sve stariji ljudi i u jednoj malena djevojčica. Na kraju hodnika ugledala sam muškarca, ali nije izgledao kao da je samo pet godina stariji. Možda zbog brade. Razgovarao je na mobitel i nije bio raspoložen. Kad je završio poziv, njegov pogled se našao na mojem. Nasmiješila sam mu se, u nadi da je to on. Da mu barem poklonim osmijeh kao zahvalnost. Nije mi uzvratio osmijeh, pogled mu je ledeno promatrao moje lice. Bez ikakve emocije. Ustao je iz svog kreveta, hodao je normalno odjeven u trenerci. Došao je do vrata i bez ikakvih rijeći, zatvorio ih.
Izgleda da to ipak nije bio on, pa sam odustala od potrage i vratila se u svoju sobu.
***
Sljedećih nekoliko godina, putovala sam. Uživala u životu, učila, plesala, voljela, družila se. Upoznala toliko novih ljudi. Sve ono što nisam mogla uraditi prije, sve sam uradila. Živjela sam, konačno.
Na današnji dan, prije točno tri godine moj život se promijenio. Ali, nakon ovog dana promijeniti će se još i više. Pitate se zašto to kažem? Dokaz mojim riječima je poruka na papiru kojeg držim u rukama. Nejasna, a toliko jasna.
Čekao sam dovoljno. Uživao sam gledati te ovih tri godine, a sada sam odlučio da se više neću kriti.
- Tvoj, darivatelj.
Bila sam sigurna. To je bio on. On, koji mi je poklonio život. A sada želi nešto od mene. Što želi? Tko je on? Uživao je gledati me ovih nekoliko godina? Kako? I zašto bilo što želi?
Nisam mogla ni sanjati.
A vi, nećete moći vjerovati.
