Tjedan dana tišine.
Bilo je čudno ne dobivati poruke od njega. Nisam znala tko je, nisam čak mogla ni nagađati. Zvala sam svoju doktoricu u nadi da bi mi mogla dati ime donora. Ali ne, ni pod razno. Ni u kojem slučaju mi ne moze dati ime jer bubreg se zakonom daje anonimno zbog sigurnih razloga. Kako je onda moguće da on smije znati moje ime? Moje osobne podatke? Gdje živim, čime se bavim, moje hobije, omiljenu čokoladu?
Sasvim neobično, ali nekako... tražila sam još. Priželjkivala sam poruke. Moj trenutno dosadni život u kojem se osjećam toliko usamljeno, onog trenutka kad su mi stigle poruke, osjećala sam se željno. Želja... to mi je poručio ružama. On ima želju prema meni. Samo zato što me promatrao godinama? Kriste, Sarai trebala bi ga se plašiti, a ne priželjkivati ga.
Danas je subota i odlučila sam je provesti u krevetu. Nisam imala snage, volje niti ikakve želje da izađem iz njega. Ovaj tjedan me iscrpio. Bilo je za očekivati da je Lucifer radoholičar čim je odvjetnik, ali on ne izlazi iz ureda. Dolazio je na posao prije svih, odlazio je kući poslije mene, svaki put. Prvi dan me zatrpao papirima i pokušao mi objasniti postupak vođenja bilo čega. Na kraju dana pomislila sam da jednostavno nisam dovoljno pametna. Drugi dan je bio jednako težak, a treći sam već nešto shvatila. Kad sam taj treći dan konačno nešto napravila kako treba, očekivala sam pohvalu. Suludo. Dobila sam samo sljedeću turu papira. Počela sam sanjati slova i brojke.
Buljim u plafon već sat vremena, od kad sam otvorila svoje oči. Moja kosa je rasuta po jastuku. Nekim čudom ipak sam odlučila ustati i otuširati se. Zatim, iznova vratiti se u krevet. Ionako nikome nisam potrebna danas.
No, u trenutku kad sam iznova legla na krevet, mobitel me upozorio da ipak postoji netko tko me želi vidjeti.
Cara.
Imala sam tri propuštena poziva i upravo je stigla poruka. Vjerojatno me zvala dok sam bila još pod tušem.
Možda ignoriraš moje pozive, a možda ne. Kako god, stižem kasnije kod tebe. Izlazimo!
Uđem u poruku i istovremeno razmišljam kako da je odbijem. One me dovoljno poznaje i kao da već zna što ću odgovoriti, dolazi mi još jedna njena poruka.
Ni ne pomisljaj odbiti, ne planiram te više gledati samo kako radiš, a slobodno vrijeme provodiš u krevetu. Nema izgovora. Oblačimo se kao da smo milijun dolara večeras. Nećeš požaliti, obećajem! Volim te. Pusa, bok!
Nisam željela uništiti njeno oduševljenje u namjeri da me popravi i raspoloži nekako, pa sam pristala. Zna da nju ne mogu odbiti.
I ja tebe volim, vidimo se!
***
Promatrala sam se u svojem ogromnom ogledalu u spavaćoj sobi. Uređena sam nakon toliko vremena, a nisam se to činila od kako su moji roditelji poginuli. Sad se sjajim, a osjećaj da ne bi trebala grize me iznutra. Srebrna haljina tankih naramenica klizi niz moje tijelo do mojih bedra. Saten je sjajan i nježan na mojoj koži, a ja se osjećam senzualno u njoj. Kosu sam podignula u nisku pundžu, ali sad kad se promatram odlučim je ipak raspustiti niz svoja gola leđa. Usne sam našminkala tamno crvenim ružem kojeg sam uvijek obožavala. Ipak, nisam ga nosila već duže vrijeme pa mi ga je sada neobično vidjeti na sebi.
"Jao, predivna si!" Cara uđe u sobu u sličnoj crnoj haljini. Ona za razliku od mene ima svoju smeđu kosu podignutu u rep. Tamnije je puti od mene, pa joj stoji savršeno.
"Osjećam se neobično."
"To je normalno. Znam da je teško, ali moraš misliti na sebe. To nije sebično od tebe." Zagrli me s leđa kao znak utjehe. Klimnem joj u odgovoru i okrenem se prema prozoru.
