Susret

Poglavlje 1.

-Dobro jutro spavalice. - budi me moja najbolja drugarica Aleks. Nikad nisam shvatila ljude koji mogu da se probude rano ujutro naspavani, vedri i spremni za interakciju s drugim ljudima. Kao što vidite po mojim riječima, ja sam iz druge grupe.

- Bože, zašto mi ovo radiš svako jutro? - zaječala sam, pokrivajući se jorganom preko glave.
-Zato što se Brajan nije probudio još, a ja želim da maltretiram nekog. Pa pogodi koga se uvijek sjetim u takvim trenucima? Tebe naravno- rekla je sa oduševljenjem.
- Nekad se pitam zašto dijelim svoj vazduh i prostor s tobom? - čangrizavo sam izustila.
- Zato što me voliš dušice. Sad na noge lagane, vrijeme je za ustajanje-rekla je osmijehujući se onim svojim osmijehom.
Polubudna, pomirila sam se sa sudbinom ustajanja, jer znajući Aleks, izludiće me dok ne bude po njenom, a kao što rekoh, nisam spremna na borbu i interakciju odmah ujutro.
Ulazim u kuhinju i stajem zaprepaštena.
-Šta se ovdje pobogu desilo? Kao da je tornado prošao. - rekla sam posmatrajući brašno na podu, jaja u šerpi sa ljuskama, i nemojte da krenem o prljavim šerpama.
-Htjela sam da okušam moju sreću u spremanju kolača- rekla je Aleks, napola se izvinjavajući, a napola me gledajući zabavljeno.
- Zar se nismo dogovorile nakon incidenta sa vatrom prošlog mjeseca da nećeš prilaziti kuhinji?
-Nemoj tako Kejti. Ne budi tako nepovjerljiva. Sve je moguće. I ako ja mogu da trpim tvoje modne kombinacije, možeš i ti moje povremene pokušaje.. Nečega. -
-Ja.. Odustajem. Pravi šta hoćeš, ali imaj na umu da ja neću sklanjati ovaj nered. I pokušaj da nas ne spališ ili otruješ-rekla sam zezajući je.
-Ha...ha..vrlo smiješno-rekla je odmahujući glavom.
- I modne kombinacije... Nemoj da krenem o onim tvojim hlačicama s lubenicama koje toliko voliš- rekla sam pobjedonosno uskličući u sebi.
-Mala moje modne kombinacije i lubenice su ravne stilu najpoznatijih modnih kreatora. Pa sam Armani bi me angažovao da im kreiram odjeću kad bi vidjeli moj ormar.
-Da, da.. Kakogod. - uzvratila sam odmahujući glavom.
-Nego Armani curo, planiraš li da počistimo ovaj nered?
-Pa znaš kako... Mislila sam-
-Stani tu. Gdje god da si pošla s tom mišlju, odgovor je ne. Nema nagodbe ovaj put s tobom.
-Bezveze-odvratila je mrmljajući i spremajući se da polako počistimo nered.

Inače bih je pustila da ovaj put sama sve očisti,međutim ona će to sve malo proprati i baciti pola toga u smeće, što moj radar za čistoću ne može podnijeti. Da, ja sam prava čistunica. Mislim da mi to dolazi od traume iz djetinjstva i maminog trčanja za svakim i pospremanjem stvari.

Nakon što smo počistile nered i pojele jaja i slaninu, Brajan se mrmljajući dovukao do nas.

-Dobro jutro Kejti.-rekao je pospano.
-Dobro jutro i tebi Braj. Vidim ništa nisi bolje od juče. - rekla sam osmjehujući se, dok sam se prisjećala sinoćne žurke na kojoj smo bili. Recimo samo da je Brajan malo više otpustio kočnice, te je Aleks završila dežurajući pola noći da se njen konj, kako mu ona tepa od milja, ne bi udavio u vlastitoj bljuvotini. Lijepa sjećanja nema šta.

Dobacio mi je zajedljiv pogled. - A ja vidim da je neko raspoložen od ranog jutra da mi trlja sol na ranu. -
-Samo za najbolje drugare čuvam ovakav tretman-odvratila sam plazeći jezik.

Brajan i ja imamo taj love-hate odnos. Previše je bebica za moj ukus, ali ga obožavam u isto vrijeme jer moju drugaricu tretira kao kraljicu i čini je sretnom. Iako, on zna da ako Aleks povrijedi, ne gine mu udarac tave po glavi.

-Prestanite vas dvoje odmah. Brajane diži tu guzicu i idi na tuširanje. I dalje osjetim miris alkohola. Izvini srećo, ali bazdiš. Ti ludo, prestani ga zafrkavati i idi za svojim poslom. Ljudi, nedjelja je. Dan za odmor, ljubav  i slogu. - odvratila je odlučno i uzbuđeno.

Samo sam odmahnula glavom, poslala poljubac i krenuli smo svako svojim putem.

Pogledala sam kroz prozor, i prizor sunca mi je stavio osmijeh na lice. Kako volim sunčane dane. Nisam neki ljubitelj kiše, jer kad pada, previše uživam i završim slušajući je cijelu noć umjesto da spavam. Ali kad je sunce, iman osjećaj da sve mogu, čaj i poletjeti kao vrabčić koji nas svako jutro posjećuje. Da znam. Bipolarna sam.

Odlučila sam da se laganije obučem. Ipak je divan dan, i iskoristiću ga da obučem moju novu haljinicu, koju sam kupila u slatkom butiku, malo niže niz ulicu.
Na kraju sam se odlučila za majicu kratkih rukava i helanke. Taman dovoljno opuštena odjeća za šetnju po parku. Nije kao da ću sresti nekog zgodnog macana tamo.

Pet minuta, nakon što sam izašla iz stana, vrijeme se smračilo i zahladilo je. Kako je to moguće? Zašto imam osjećaj da se ovo samo meni može desiti? Baksuz. Tako da od sunčanog dana, došla sam do pravog jesenjeg.

Odlučila sam da se vratim u stan, jer sam krenula da se pretvaram u ledenicu. Na puti prema kući, zaustavio me čovjek. Imao je prosjedu kosu. Teško je hodao, oslanjajući se jednom rukom na štap, dok je u drugoj ruci nosio pregršt kesa. Vidjela sam da se muči. Kako sam se približavala, vidjela sam da mi signalizira rukom da priđem. Došla sam do njega.

-Izvinite gospođice, da li biste mogli da mi pomognete oko nošenja stvari do mog auta? Nažalost, precijenio sam sebe. Nekad zaboravim da više nemam dvadeset godina, i da ne mogu da nosim puno stvari kao prije- rekao je tiho. Čuo se umor u njegovom glasu.
-Naravno gospodine, nije problem uopšte. - odvratila sam.
-Puno vam se zahvaljujem. Vi ste treća osoba koju sam pitao. Prethodni prolaznici su me izgnorisali i samo nastavili svojim putem dalje.

Osjećala sam se loše zbog njega. Kako mu je teško u životu, kad po stare dane je osuđen da se ovako muči. Krenula sam zajedno sa njim do njegovog auta.  Putem, jedan kreten me je gurnuo, te su mi ispale sve kese iz ruku. Dok, on, gospodin je prošao kraj nas ne osvrćući se nazad. Da ne spominjem bilo kakvo izvinjenje.

-Hej, što ne gledaš kuda ideš?-povikala sam grdosiji od dva metra.
-Što ti ne gledaš kuda ideš, raskrečila si se cijelim trotoarom sa tim svojim kesama? - odvratio mi je hladno i odšetao.

-Sad sam ja kriva što si ti slijep.-promrmljala sam previše kasno, gledajući za njim dok je odlazio. Bože, zašto se uvijek sjetim šta da odgovorim ljudima tek kad odu?
Krenula sam da pokupim kese koje su mi ispale, primjećujući da su se rasparale i da se sve povrće ulupalo i zgnječilo.

-Tako mi je žao gospodine.-odvratila sam.
-U redu je. Ionako imam dovoljno zaliha kod kuće. Nema potrebe da se uznemiravaš oko ovoga-odvratio je sa osmijehom.
-Dajte onda barem ostatak da vam ponesem.-ponudila sam s "žao mi je" osmijehom.
-Može. - odvratio je sa osmijehom.

Nakon što sam se oprostila s njim, zaputila sam se nazad u stan.