Susret

Poglavlje 2.

Zvonim već po hiljaditi put, i kunem se ako mi kuja ne otvori ubrzo, vrištaću.

-Aleks, otvaraj vrata više. - iznervirano govorim.
-Evo me, evo me. - govori, otvarajući vrata, raščupane kose i zgužvane odjeće.
-O Bože... Nemoj mi reći da sam baš tempirala vrijeme dok ste ti i Braj...
- Da, jesi. Inače uopšte nisi zabavna. Dok je za razliku od tebe, Braj pravi.. - govorila je prepredeno me gledajući i smijući se. Zaustavila sam je rukom usred govora kojim bi mi otkrila malo previše informacija.
-Aleks volim te, ali moram te zaustaviti ovdje. Ne stavljaj mi mentalnu sliku Brajana i tebe u tom smislu. Ostale bi mi traume za cijeli život. - rekla sam stresajući se.
-Kao što kažem, uopšte nisi zabavna, ali nek ti bude.
-O hej Kejti. - Braj me nervozno pozdravio dok je brzo odlazio iz stana, a ja sam ga odzdravila gledajući u plafon. Pričaj mi o neugodnosti. Aleks je naravno, nastavila kao da ih nisam prekinula u njihovoj popodnevnoj aktivnosti.

-Što si se ti tako rano vratila? - rekla je uzimajući jabuku u ruku i bacajući se na naš kauč, koji je vidio i bolje dane. Kupile smo ga na buvljaku prije pet godina. Tad, iako istrošen,  bio je  predivne bordo boje, dok se sad pretvorio u ofucani komad namještaja, kojeg se prvom prilikom trebamo otarasiti. 

Aleks se kao kraljica namjestila preko cijelog kauča, ostavljajući mi opciju ili da je gurnem s njega, što bi bilo zabavno, ili da ipak budem uviđavna. Koliko god se veselila prvoj opciji, ipak biram opciju dva i sjedam na šarenu fotelju preko puta. Da znam. Nikako se ne uklapa, ali mi smo haotične, a ta haotičnost se i odražava na naš stan.

-Izgubila sam volju pravo da ti kažem. Prvo, smrzla sam se kao guzica. I prije nego što mi natrljaš na nos da prije dobro vidim kakvo je vrijeme napolju, želim da kažem u moju odbranu da je bilo predivno vrijeme. Zato sam pomislila, zašto da se ipak mali ne obučem laganije, da bi se iznenada smračilo. Poslije samo pet minuta, nakon što sam izašla. Možeš li da vjeruješ u to? - izdahnula sam.
-Dobro, eto, ovaj put ti neću soliti pamet, za šta me nonstop optužuješ. - rekla je kolutajući očima.
-  Jesi li čula poslednje vijesti? - ispalila je Aleks pitanje kao grom iz vedra neba.
-Nisam. Šta se desilo? - pitala sam zbunjeno i pomalo zabrinuto. Njen ton je izgubio veselost i poprimio dozu ozbiljnosti.
-Marko se vratio. -
Rastvorila sam usta u šoku, škiljeći u nju.
-Misliš na Džejmsa Fervela? -
-Da. -
-O Bože. - udarila sam se jastukom po glavi.

Ko bi rekao da će se Džejms vratiti u naš kvart? Inače, Džejms Fervel je bio glavna faca našeg kraja. Momci su ga slijedili, cure pogotovo. Bio je klasični loš momak iz susjedstva. Uvijek kad sam ga viđala u grupi sa cigarom u ruci. Imao je taj pogled i osmijeh. Da, i ja sam bila od onih cura koje su bile lude za njim. Sve me je opčinjavalo. Njegova visina, hod, frćkava smeđa kosa. Uvijek se oblačio u tamne boje, rokerski stil je preferirao, a Nirvana mu je bila svetinja. Bio je popularan momak, a ja pa niko. Cura u pozadini, možda i poslije nje. Nije me primjećivao, dok sam ga ja u svojim mislima kovala u zvijezde, stavljajući ga na pijedestal princa na bijelom konju. Da... Nije me primjećivao sve do jednom. Tad nakon našeg susreta, bila sam polivena kantom hladne, kučkaste realnosti. Nije on bio princ na bijelom konju, koji će doći i odnijeti me u visine. A ne.. On je bio pravi pravcati konj.

-Po tvom izrazu lica, vidim da ti vijest i nije baš legla najbolje.
-Kako bi mi i legla kad se kreten vratio. Stvarno sam se nadala da će ostati zauvijek u Francuskoj. - otpuhnula sam pramen kose s lica iznervirano.
-Mislila sam da si prevazišla taj ispad. Desilo se prije mnogo godina. Tvoja krivica je što si ga napravila u svojoj glavi nečim što nije. I onda kad se onako ponio, razbila ti se iluzija o njemu. - rekla je gledajući me onim svojim "mama" pogledom.
-Da, možda si u pravu, što ne znači da ću mu zaboraviti da se ponio prema meni kao prema nekoj kurvi. - odvratila sam ljutito.
-Daj, Kejti. Ponašaš se poput malog dijeteta. Ne duri se, prošlost nek ostane u prošlosti. Prošlo je dosta godina, i oboje ste zreli odrasli ljudi. Mislim da se možda čak možete pravo upoznati, i postati prijatelji. - pozitivno, s puno nade u očima me gledala.
-Aleks, dušice, jesi se ti najela bunike možda? Prije će se pakao zalediti nego što ću ja ikad svojevoljno mu poželiti dobrodošlicu, te mu izigravati dobronamjernu susjedu.-frknula sam zajedljivo.
-Okej tigrice, uvuci kandže. - rekla je podižući ruke. - Izbaci dio sa zbližavanjem, ali pokušaj da se oslobodiš te zajedljivosti i nastaviš dalje. -

-Da. Naravno. Evo sve trčim, duge se rađaju i jednorozi pjevaju. Aleks, ako želiš da se pozdraviš s njim, slobodno, ali ne očekuj to od mene. Zajebi to, ispašću bolja osoba. Neka hvala. - ljutito sam odvratila.
Uh.. Zašto ovaj dan postaje sve gori i gori?

-A čisto informacije radi, jel se vratio u stan svojih roditelja ili..? -
-Sjećaš se onog stana koji je već dugo prazan? -
-Da.. - rekla sam bojažljivo, imajući osjećaj da mi se uopšte neće svidjeti ono što će mi reći.
-Pa, upravo juče je stan useljen i ni više ni manje je on naš prvi komšija. -

Kad sam se pitala može li gore, nisam mislila da testiram univerzum te da mi još zapapri čorbu. Izgleda da je on tu moju rečenicu shvatio doslovno, i zapaprio mi i to dobro.

-Je li kasno da nazovemo anonimno vlasnika stana i dojavimo da on diluje drogu?- pitala sam je očima punim nade.
-Da. Jeste. Čak i da sam možda za jednu malu šalu za dobrodošlicu, što definitivno nisam, ne bismo mu to napravile. Nemamo više petnaest godina. -
-U pravu si. Šta sam ja mislila? Nije kao da bi bilo zabavno se malo našaliti s njim.Samo malkice- uputila sam joj moj pseći pogled.
-Tigrice, nemoj da mi šalješ taj pogled. Nije uvjerljiv. S njim izgledaš kao da ti se sere. -.
Frknula sam. - Pa baš ti hvala, ja ovdje izjavljujem svoje osjećaje i želju za veseljem, a ti meni tako. - posegnula sam i rukom obrisala nevidljivu suzu na licu.
Zavjerenički mi se nasmijala. - Nema na čemu Kejti, uvijek sam tu kad ti neko treba reći istinu. I kad ti treba pomoć u prenkovanju nekog. -

Ciknula sam od uzbuđenja, jer hej, moj partner u zločinu je pristao da mi pomogne. Odmahivala je glavom, ali sam vidjela da joj je jedan kut usne izvijen prema gore. Ona i ja smo, čak i sa 25 godina, jedna velika djeca u srcu.  Zvanično krećem s operacijom-Istjeraj paradajz van iz stana. Zašto paradajz? Pa ja ga stvarno ne volim, kao ni onog klinca.