OSVETA✔

15.

Nakon još nekoliko sati na poslu, vratio sam se kući. Ušavši u istu, zaključao sam ulazna vrata i skinuo jaknu kako bih se malo raskomotio.

Primijetio sam da je spavaća soba širom otvorena te da tamo nema nikoga. Hladan znoj me u sekundi oblio dok sam se penjao na drugi kat tražeći svoju ženu.

"Hana!"

Viknuo sam, ali mi nitko nije odgovarao.

Kada sam htio otvoriti kupaonicu, nisam mogao jer su vrata bila zaključana.

"Ljubavi, jesi li tu?"

Pokucao sam čuvši plakanje s druge strane vrata.

"Zar ti to plačeš?"

Nervozno sam prošao prstima kroz kosu i ponovno ih pokušao otvoriti.

"Otvori mi, molim te."

Bilo je tri ujutro i sama činjenica da je ona tada budna uznemiravala me jer znam da ona jako voli spavati i biti odmorna za posao.

"Znam da nešto jebeno nije u redu. Otvori mi vrata, odmah!"

Unatoč mojim prijetnjama, jedino što sam čuo bio je njezin plač i jecaj što me boljelo više od ičega.

"Znaš koliko me jebeno ubija kad radiš ovako nešto?"

Čekao sam par minuta stiščući zube i smirivajući samoga sebe, a onda ponovno pokušao pristupiti do nje.

"Ako želiš razgovarati ovdje sam. I ako ne želiš, uvijek ću biti ovdje."

Izgovorio sam napuklim glasom. Otključala je vrata kupaonice na koja je čitavo vrijeme bila naslonjena. Ušao sam i istog ju trenutka privukao u zagrljaj i izljubio svu uplakanu.

Nakon toga je počela govoriti kroz plač, glas joj je nekontrolirano drhtao i jedva je izgovara rečenice. Otisnula je poljubac na
mojim usnama i zagrlila me.

"Voljet ću te do kraja života, Petre. Ti si onaj pravi i onaj kojeg volim svim srcem. Mogla bih satima slušati tvoj glas i gledati tvoje oči koje u dubini skrivaju čaroliju koja me svaki puta iznova osvoji. Volim tvoju iskrenost, dobrotu i ljepotu te osmijeh koji me uvijek razveseli i slatko zavodi. Želim da zajedno zaspemo i otputujemo negdje daleko, morem sna..."

Gledala me uplakanim očima koje sam čitao poput otvorene knjige. Duboko sam udahnuo i sklonio njezine ruke sa svojeg vrata.

"Hana, jesi li me prevarila?"