Žudim Za Tobom

•1•

*©!!ALL RIGHTS RESERVED!!*
(Sva autorska prava zadržana)

Sluačajnost je potpis Boga kada želi ostati anoniman.

Xx pov.

Cijeli svoj život sam provela u bježanju i preživljavanju. Odrastanje u najopasnijim ulicama u Moskvi nije bilo vaše tipično odrastanje. Roditelje nisam upoznala, pola svojeg djetinjstva se ne sjećam. Samo znam da me niko nikda nije tražio. Očito preživjele rodbine nisam imala jer... vjerovatno da jesam oni bi me tražili. Pogledala sam prema nazad te vidjela ljutitog prodavača krumpira kako se dere zamnom. Jedan krumpir ga neće ubiti, jelda? Neće ali tebe oće.

Isplazila sam mu jezik dalje trčeći u suprotnom smjeru od njegovog štanda. Ovo je moj život, bolje od ovoga ne znam. Drugačiji način nikad nisam naučila. Moja crna kosa je plesala po laganom povjetarcu a sirovi krumpir u mojoj ruci mi je izgledao primamljivo. Znam da nije najpametnije ga pojest ali u mom želudcu tako kruli. Vjerojatnost da ću negdje naći vatru jednaka je nuli. Možda i manje od nule. Jedonstavno sam navikla na bjedu i jadu, za bolje ne znam. Bolje ni ne tražim, a ni ne želim.

Hudica koju sam pronašla u smeću prije mjesec dana više nije mogla pobijediti hladnoću u Decembru. Smrznuti ću se ako ne pronađem neko sklonište. Sestra Maria me već pet puta primila u samostan ali svaki put pobjegnem. Policija me traži zbog sitnih krađa i remetenja mira u Moskvi. Čuj to, remetenje mira. Jedino tko se žali na moje nepodopštine su mrzovoljni vlasnici štandova. Ponuda da se vratim u samostan mi je sve primamljivija otkako stojim na ovoj hladnoći...

Ali ne mogu biti sebična i stvarati probleme sestri Marii i ostalima. Moje ruke su poplavile od hladnoće a kožica oko mojih noktiju je bila sva izgrižena. Trčala sam negledajući ispred sebe te sam se zabila u zid. Pala sam na svoju guzicu te gledala kako se krompir kotrlja po cesti. Vrisnula sam kada ga je nadolazeći crni automobil pregazio i zgnječio po asfaltu. Od mojeg ručka je ostalo samo mrlja na crnom asfaltu.

"Ne! Kvragu!" Pogledala sam gore te ugledala trojicu muškarca u crnim odjelima. Zanjemila sam i skoro se upišala u gaće od straha. Znate ono kada znate da ste zeznuli... Znate ono kada znate da biste trebali pobjeći...

"Pa..." pogledala sam prema njima i onda prema krumpiru. To mi je trebao biti prvi obrok u posljednjih 3 dana. Kamo ću sada naći nešto jestivo. "Ovaj..." šta da kažem ja nisam osoba kojoj je inače teško se izvlačit iz situacija. Ali jednostavno ovi likovi me rade slabom. Nikad nisam voljela likove u crnim odjelima. Podjsjećali su me na kriminal iako ne znam zašto.
"Ugodan dan?" Promrljala sam sa neugodnim osmijehom te prošla pored njih.

Ugodan dan? Baš si glupa! O začepi molim te. Idalje sam gledala prema krompiru na asfaltu. Trebalo mi je dobrih 15 minuta da dođem do tog krompira.... Misliš da ga ukradeš.
Isto sranje, začepi!

Opet sam se zakucala u nekoga te sam prevrnula očima. Pogledala sam naprijed te skoro zaboravila kako disati.

"Ispričavam se." Rekla sam prebrzo, preglasno i pre piskutavo. Pročistila sam grlo te se počešala iza glave. "Ispričavam se." Rekla sam smirenije. Ovaj lik me tjera strah u kosti. Kako neko tako zgodan može izgledati tako zlo i opasno u isto vrijeme.

"Makni se s puta." Odbrusio mi je te sam se pomakla izbjegavajući njegov hladni pogled. Navikla sam na ljude poput njega, arogantnu gospodu koja nisu navikla na život poput mojeg. Ne znaju oni kroz šta prolazim.

"Seljačina." Promrljala sam kada je već bio daleko od mene. Zahvaljujući mojoj predivnoj sreći okrenuo se te podignuo jednu obrvu. "Ugodan dan." Ponovo sam rekla tako da me je unutarnja ja prekorila ljutim pogledom.

"Dođi ovdje." Rekao je motirajući svojim prstom, a ja sam probljedila. Nema šanse da je čuo ono što sam maloprije rekla.

"Stvarno žurim." Kamo? Kopati po smeću?

Ponekad stvarno mrzim unutarnju kučku u meni. Djelomično ima pravo, vjerovatno bi kopala po smeću u nadi da ću pronaći svoji novi obrok.

Podignuo je jednu od svojih obrva te sam odjedanput samo počela hodati prema njemu. Osjećala sam totalnu ne kontrolu nad svojim udovima.

Što to radiš, glupačo?! Ja se to isto pitam. Zašto idem prema njemu?

"Dobra curica." Promrljao je te sam ga gledala kao da je pao sa Marsa. Kada sam bila dovojlno blizu uhvatio me nježno za bradu te povukao prema sebi. "Ponovi."

"Molim?" Namrgodila sam se, skupivši svoje guste tamne obrve. Da ponovim što? Možda ono 'dobra curica'? Moja podsvijest je bila zbunjena baš kao i ja.

"Komentar od malo prije." Njegov palac je kliznuo po mojim ispucanim usnama te je pritisnuo na mjestu gdje sam imala porezotinu. Uspaničila sam se kada sam vidjela krv sa mojih usniju na njegovom vrhu prsta.

Udari ga, glupačo!

Probljedila sam kada je isti taj prst stavio u svoja usta i polizao. "Onda." Bože bio je primamljivi nego iz daljine... Crna kosa ugelirana prema nazad, snažna vilica, muževan glas, tamno plave oči... i snažno tijelo. Tetovaže koje su prekrivale njegovo tijelo izgeldale su kao remek dijelo.... On sam je izgledao kao remek dijelo.

"Maksim duš- Ko je ovo? Uglavnom nije ni bitno, hoćemo li krenuti?" Ugledala sam visoku plavušu kako stavlja ruku na njegova prsa. Nosila je plavo tamni kombinezon koji je zagrlio njene obline savršeno. Bijelo krzno je stajalo na njenim ramenima. Crvene pune usnice su se razvukle u zavodljivi osmijeh dok su njene smeđe oči gorile požudom. Okrenula se prema meni ponovo primjetivši da nisu sami. Pogledala me sa prezirom te sam prevrnula očima. "Nego.."

"Čekaj me u autu Tatjana." Nije ju ni pogledao samo je mahnuo rukom. Frknula je nosom uvrijeđeno ali se uputila prema autu. Začudila sam se kako nije pala u tim visokim štiklama.

"Tvoje ime."

Ako kažem da ne znam, ismijati će me. Iskreno cijelo vrijeme sam nazivana skotom i psetom. Nikad nisam čula svoje ime iz tuđih ustiju, Maria bi me zvala srećom ili dušom. Dok bi ostala birali pogrdnija imena za mene. Navikla sam da se odazovem raznima imenima. Nije mi bilo važno jesu li pogrdna ili nisu. Važnije mi je bilo saznanje da me neko primjećuje. Ne bih mogla živjeti u spoznaji da sam drugim ljudima nevidljiva. Ovako barem znam da sam još uvijek ovdje. Da nisam zaboravljena od strane drugih ljudi. Ljudi koji mi ništa ne znače i kojima ja ništa ne značim. Uostalom mi smo svi naposljetku stranci sa pričama koje pokušavamo sakriti duboko u sebi.

"Ovaj... ja... uhmmm." I šta da mu sad kažem da ne zvuči kao da ga zajebavam.

Nagnuo je glavu u stranu te se zlobno nasmijao. "Ja ne znam." Osmijeh mu je polako nestao sa lica. Pogledao me od glave do pete te ona prišao napravivši jedan dugi korak. Bože koliko je visok, sigurno me je viši jedno dobrih 15 centimetara. Osjećam se tako maleno i slabašno pokraj njega. Osjećam se bezvrijedno u svojoj poderanoj trenirici isprano sive boje. Moja hudica je sakrivala moje malo ne nahranjeno tijelo. Možda je tamo bila i pokoja masnica. Definitivno se ne mogu mjeriti sa nekim kao što je on.

"Podsiječaš me toliko na nju." Promrljao je više za sebe a onda zabio moju glavu o zid. Nakon toga jedino što zmam je da me je tama progutala.
_________________________________________

Pa dobrodošli u moju novu te ujedno prvu priču ikada ovdje na wattpadu. Još sam nova u ovome te se uvježbam. Nadam se da vam se uvod svidio i da će te dati ovoj priči priliku.❤

U ovoj priči se može očekivati puno toga. Romantike, erotike, zlostavljanja, krvi. Neki djelovi će možda biti osjetljivi za određeni dio publike. Ovo je bio samo uvod i možda je malo dosadan no sa vremenom postaje bolje.

Pišite com i ostavite vote ako vam se svidio.

Do nastavka

Vaš pisac.😘❤

*(Datum objavljivanja: ned. 15. lipnja 16:25 2020/21.)*