Te oči
Te jezive oči.
Gad ima iste oči kao onaj prokletnik.
Prokletnik koji me je doživotno obilježio kao oštećenu robu.
Ježim se na samu pomisao njega i njegovih prljavih ruku.
Samo zbog misli, moje tijelo želi da izgubi kontrolu, ali ja to sebi ne smijem da dozvolim.
Ustala sam jako smireno i kučkasto iako se u meni sve lomi, oprezno i čvrsto sam vezala svoje poslednje niti kontrole, dok mi se um i disanje nije vratilo u normalu, pa sam u svome stilu bacila bombu i izašla napolje.
Ja:"Napokon."
Uvukla sam jako svjež vazduh u svoja pluća kao da nisam disala satima. Uhvatila sam se za prsa i počela polako da smirujem svoje disanje koje je ponovo poludilo dok sam na prvi pogled elegantno ali užurbano izlazila iz one napete prostorije.
"Bebo jesi dobro?"-Aleksa me je uhvatio lagano za rame dok je umirujuće pitao.
Izgleda da je odmah za mnom izletio, jer zna da nešto nije u redu.
"Biću dobro. Bila sam užasna, zar ne?"- pitala sam mučno jer ovo i nije najbolji prvi utisak.
"Pa sad.."- rekao je nasmijano i zagrlio me čvrsto . Zašto se smije budala?
"Ne želim više da ga vidim."- rekla sam nakon par minuta tišine koja nas je okruživala.
"U redu, idemo sada kući. "- pristao je bez ikakvog oklevanja i uputio me u pravcu našeg auta.
Neizmjerno sam mu zahvalna na tome. Poštovanje i shvatanje koje mi imamo između sebe je nešto što niko nikada neće shvatiti niti razumjeti. Povezanost koja dodiruje naša srca i duše, to je viša sila koja nas čuva.
"Stigli smo."- obavijestio me je smireno pošto smo stali ispred naše famozne kuće.
Bila sam toliko izgubljena u svojim mislima da to nisam ni shvatila, da mi nije rekao vjerovatno bih sjedila još uvijek u autu tupo gledajući u nevidljivu tačku. Uvijek sam se znala izgubiti u svome svijetu daleko od strahovite stvarnosti i života.
"Hvala."- rekla sam sa osmijehom pošto mi je otvorio vrata da izađem.
Sada sve što želim je da uđem u kupatilo i da se istuširam u nadi da ću se osjećati bar malo čistije, koliko je to bar moguće.
"Nisi se mnogo promjenila."-progovorio je tiho čim smo ušli na njegov sprat.
U glasu mu se mogla čuti nostalgija,ali i tuga, ma da bi ja prije rekla bol.
Svi oni žive u svojoj iluziji gdje se ja nisam promjenila, gdje sam ja potpuno ista, netaknuta, ali ništa od toga nije istina.
Ja sam ukaljana do kraja svog života, nema više one vesele djevojke koja je sanjala o princu na bijelome konju i dvorcu punom djece . Nema više iskri koje su sijale u mojim očima , nema ni onog optimizma da je sve lijepo u životu, i da je sve to za ljude.
Ovaj svijet je izgrađen na nečijim suzama,krvlju i boli, a ne poštenim radom i srećom. Ovde malo ko ima ko gleda na druge, a ne samo na sebe i svoju korist. Zašto gledati na svijet kao da je pun svijetlih i veselih boja, kada je zapravo siv? Ni crn, ni bijel, a kamoli šaren, već siv.
"Mhm"- promrmljala sam tiho dok sam išla prema svojoj sobi da se istuširam.
"Primjećujem sarkazam i ciničnost."- rekao je prevrćući očima prateći me u sobu .
"Da li znaš da ljudski mozak sam stvara sebi sliku koju želi da vidi pri-"- počela sam da mu objašnjavam o tome kako oni vide šta žele ali me je prekinuo.
