Tevbe ja Rabbi (kajem ti se, o Bože)

Prvi dio

Već okujiše za akšam, a tek je pola pet. Novembarski dani se približavaju kraju, i postaju sve kraći. Miriše na snijeg, ali i na tugu. Crni, tužni snijeg. Nikada ga nisam volio. Lažem, volio sam ga kao dijete. Sankali smo se, grudvali, valjali u snijegu. Sada toga nema. Nemam se čemu radovati zimi. Provodim je iščekujući proljeće. Gledam kroz prozor i melanholično gledam kako sve postaje sivo. Nema zelenila, šarenog cvijeća, plavog neba. Nema ničega. Jedno što ima su još dva ispita koja me dijele od završnog rada, i od zvanja magistra islamskih nauka. Sklanjam se sa prozora na koji sam se priljepio kao list na trotoaru, i okrećem se prema knjigama. Bio bi vakat i šta naučiti.

Budi me sve u isto vrijeme, i alarm, i glavobolja, i jako lupanje srca i mokri jastuk. Dokle će me ove noćne more ganjati. Ustajem iz kreveta, uzimam abdest i klanjam Sabah. Nakon namaza sam se na sedždi zadržao duže nego obično. Ponovo sam molio Allaha da mi olakša. Ponovo sam imao nadu... i ponovo je izgubio. Zapitao sam se šta sam mu skrivio da me ovako kažnjava iskušenjima.  Ne mogu doručkovati, muka mi je. Spremio sam se i krenuo na fakultet. Čim sam sjeo u auto došla mi je poruka od nje. Želi da se nađemo, da popričamo. Ne znam koji put već zaredom nasjedam na ovo.  Koji put već propuštam fakultet zbog nje? Ne znam koji već put, ali znam da je i ovo još jedan put.