Tevbe ja Rabbi (kajem ti se, o Bože)

Drugi dio

Ušao sam u kafić, ona je sjedila, ispijala kahvu i pušila, kao da je sasvim običan trenutak. Na licu joj nisam prepoznao ni strah, ni nervozu ni radost. Sjeo sam preko puta nje, čekao odgovor.
-"Znam da se već, po koji put, viđamo zbog iste stvari. Ali obećavam, ovaj put je posljednji. Neće se vise desiti."
Povjerovao sam, opet, i opet joj oprostio, jer sam se nadao da će sve biti sjajno kao i prije, ne shvatajući da zapravo živim u prošlosti. Pili smo kahvu, pričali i ponašali se kao da se ništa nije desilo. Kao da me nije prevarila, više puta. Ali sam joj oprostio. Ne volim biti sam. Bolje imati i ovakvu djevojku, nego nikakvu. Izašli smo iz kafića i šetali ulicom. Bili smo ponovo zaljubljeni, kao kada smo tek započeli vezu. Ponovo su se vratile stare emocije i sjećanja, ponovo osjećam tu povezanost s njom. Šetali smo, prešli Bog zna koliko kilometara, sjećali se starih dana. Zapričali smo se toliko da nisam ni shvatio da mrak već pada. Osjećao sam se krivim. Propustio sam i podne i ikindiju, a akšam samo što nije. Zagrlio sam je i rekao da moram kući klanjati, i da jedva čekam da se opet vidimo.
-"Zar ti je stvarno namaz preći od mene? Klanjati možeš bilo kada, a sa mnom se ne možeš uvijek vidjeti. Hajde, ne glupiraj se nego nastavimo šetati."
Bila je u pravu, naklanjat ću kada dođem kući. Koliko god mi je te noći bilo lijepo sa njom, nisam mogao da ne čujem šejtanovo smijanje. Kako sam ga samo usrećio što nisam klanjao. Napokon smo se rastali, došao sam kući i naklanjao propuštene namaze.