Još poneka priča o nama

UVOD

4 godine kasnije...

Nora's POV

U tom trenutku, prije četiri godine u toj fazi kada su ti dani trajali kao godine, kao da umirem iz dana u dan, tonem, padam i ne dižem se. Baš u tom trenutku morala sam nešto poduzeti za svoje dijete i sebe jer ako ostanem u njegovoj blizini i u našem društvu iznova će me lomiti i nikada neću stati na svoje noge. Tada sam odlučila pobjeći, negdje gdje me nitko neće pronaći, negdje gdje ćemo moje dijete i ja moći rasti, a da nitko ne zna. Za moju trudnoću nitko nije znao jer ako bilo tko zna, to će prenijeti Ethanu koji će mi sigurno htjeti uskratiti nekoga tko je bio sa mnom kada mi je bilo najteže, a to ne bih mogla podnijeti. Moje dijete i ja smo pobjegli negdje gdje je more bilo kud se okreneš, negdje gdje zvijezde izgledaju posebnije, negdje gdje nitko ne zna. Prije četiri godine kupila sam kućicu na nekakvom ostrvu i sada dok kuham doručak i gledam svog četverogodišnjeg dječaka kako prevozi wc papir u svom malenom kamionu i uživa u igri, nikada neću požaliti što sam odlučila da pobjegnemo i živimo upravo ovdje gdje je zrak drugačiji, gdje je mir od jutra do sutra.

"Ethan, dođi brzo jesti i idemo u vrtić."- dozovem svog dječaka koji je dobio ime po ocu koji nas je ostavio. Dobio je to ime jer kada sam ga prvi puta dobila u naručje vidjela sam ono nešto Ethanovo, vratio me u prošlost i podsjetio koliko je njegov otac htio sina. Dobio je njegovo ime jer sam zbog njega stala pred nož i zbog njega naš sin od rođenja ima ožiljak dužinom lijevog obraza i ipak je ostao borac, kao i veliki Ethan. Čuvao je sestru kada joj je bilo najteže, kao što je i mene moj sin Ethan. Upravo zato se moj dječak zove, Ethan.

Nitko već četiri godine ne zna gdje sam i kako sam, osim pisma kojeg sam ostavila kada sam se smjestila u kućicu natipkala sam im i poruku kako trebam mir za sebe i da ću se vratiti kada budem spremna, a nakon toga sam ugasila mobitel i spremila ga u jednu posebnu ladicu čekajući dan kada ću biti spremna vratiti se.

"Opet moram jesti?"- zaustavio se s igrom i skeptično me pogledao.

"Šta ti to znači opet?"- nesigurno ga upitam servirajući mu na stol pahuljice koje jede svako jutro.

"Pa jeo sam jučer, moram li i danas?"- nasmije me ovo što je izgovorio jer u zadnje vrijeme je prepun interesantnih pitanja koje me nasmiju u više navrata.

"Trebaš svaki dan jesti, tko je vidio ne jesti?"- upitam ga i sjednem na stolicu ispijajući svoju kavu, ujedno čekajući i njega da mi se pridruži na stolici pored kako bi pojeo svoje pahuljice.

"Ev je rekla da ona ne jede svaki dan."- odgovori koračajući prema meni i sjedne na stolicu do mene, a kad smo kod Ev, to je Evelyn, a ona je djevojčica koja ide s njim u vrtić i nikako mi ne želi priznati da mu se ona sviđa.

"Zašto?"- upitam ga misleći da zna odgovor na pitanje nakon čega ispijem gutljaj kave.

"Mama, šta je to održavati liniju?"- brzo odmahne glavom i postavi mi još jedno interesantno pitanje.

"Od kud ti ta riječ uopće?"- pitam ispuštajući šalicu ispred sebe gledajući tog malog zafrkanta koji mi je potpuno promjenio život i mene kao osobu.

"Od Ev."

"Rekla je da ne jede svaki dan jer mora održavati liniju."- odgovori ozbiljno na što se ja dlanom udarim o čelo smijući se ovome što je rekao. On je dijete od četiri godine i za te svoje godine upija kao spužva i šta treba i šta ne treba.

"Hoćeš li mi sada reći što je održavati liniju?"- pogleda me svojim krupnim smeđim očima nakon čega napokon započne sa jedenjem svojih pahuljica na što ja glasno izdahnem jer ne znam kako mu objasniti ovo što me pitao.

"A to su ti neke ženske tajne, ne bi bilo u redu da sad odam Evelyn."- nisam znala kako mu to objasniti pa se izvučem na žensku stranu.

"Super, osim što održava liniju još ima i tajne."- zacvokoće i pojede žlicu pahuljica nakon čega vrati žlicu u zdjelicu koju odgurne od sebe.