Još poneka priča o nama

Part 1: "On je moj?"

Nora's POV

"Ja se ispričavam, ovo je bio jedan moj trenutak slabosti. Obećavam da se više neće ponoviti."- otključavši vrata od kupaonice objašnjavajući trenutno stanje jer zadnji put kada sam javno plakala je bilo prije dvije godine kada sam im objašnjavala zašto sam sama s djetetom u potpuno izoliranom dijelu Manchestera.

"Ma daj... Pa znaš da smo uvijek uz tebe."- zacvokoće Brooke i čvrsto me zagrli smirujući me.

"Koliko god ti mislila da ti je sad teško, vrati se malo u prošlost i sjeti se zbog koga si nastavila živjeti."- tijekom zagrljaja u tješenju mene se pridružila i mama Lauren nakon čega se nasmijem puštajući Brooke iz zagrljaja, a onda obrišem suze jer trebam nastaviti gdje sam stala, ne mogu se zauvijek vraćati starim sjećanjima i samo plakati, smrskat će me to.

"Hvala vam."- zahvalim im se jer su bile tu uz mene kada mi je bilo najteže, a one kao odgovor kimnu glavom.

"Za danas smo završile, a ja sad idem kući legnuti jer osjetim kako me hvata nekakva viroza. Možeš sama Nora?"- primjetila sam da je mama Lauren cijelo jutro blijeda i imala sam ju namjeru pitati je li dobro, ali me preduhitrila sada ovom informacijom.

"Ma mogu, Brooke idi s njom da ne bude sama."- prema izlazu potjeram i Brooke jer mama Lauren nije baš mlada i treba sigurno pomoć.

"Ma ne, neg ost..."- usprotivi se mama Lauren na što ju ja odmah prekinem.

"Inzistiram."- uprem prstom u obadvije tjerajući ih na osmijeh, pa ipak kimnu glavom i krenu prema izlazu.

"Hvala ti Nora i drži se."- kaže Brooke nakon čega me obadvije pozdrave, a ja ostanem sama sa svojim mislima.

Dan u slastičarni je prošao kao i svaki drugi, nije bilo nešto posjetitelja, ali bilo ih je dovoljno da se nasmijem nekim pošalicama i anegdotama. I tako se radni dan bližio kraju i u trenutku kada sam htjela zatvoriti i zaključati slastičarnu kako bih mogla otići po Ethana uplaši me uspuhani Eliott koji me svojim ponovnim dolaskom iznenadio.

Zbunjeno ga pogledam očekujući objašnjenje njegova dolaska, ali toliko je trčao da jednostavno nije mogao doći sebi.

"Bok, opet?"- pa sam odlučila ja preuzeti inicijativu i saznati šta se događa.

"Teta Karmen je doživjela srčani, u bolnici je, želi te vidjeti."- uspuhano to kaže, a ja se automatski sletim kad sam čula tko je osoba koja je stradala. Teta Karmen? Pa šta se događa?

Iznenadilo me ovo i toliko sam sad htjela potrčati za njim u bolnicu i saznati što se događa da se u jednu ruku bojim uopće doći tamo jer nitko ne zna da uz sebe imam malu osobicu koja me učinila majkom i po koju ja sada treba ići u vrtić.

"Molim?!"- napokon uspijem izustiti barem nešto, a on se napokon sabere i počne normalno disati.

"Molim te, ideš sa mnom."- zamoli me da krenem s njim i ja drugu opciju nisam vidjela jedino me mučio maleni Ethan.

"Samo malo."- obratim mu se udaljavajući se od njega tražeći u kontaktima Brooke koju bih nazvala i zamolila da ode po Ethana u vrtić.

"Halo?"- javi se na što glasno izdahnem jer se barem javila.

"Hej, ja sam."- brzo to kažem, a ona se nasmije mome pozdravu jer se vjerojatno nikada nisam tako javila.

"Shvatila sam da, šta je bilo?"- upita.

"Možeš li pokupiti Ethana u vrtiću? Ja moram hitno negdje."- krenem šaptati gledajući u Eliotta kako ne bi slučajno primjetio da nešto skrivam.

"Joj ne mogu, mami se stanje pogoršalo, počela je povraćati i ima visoku temeraturu mislim da ne bih mogla s mamom i Ethanom sama."- razočarano izdahnem čuvši ovo jer ne znam šta da sada radim. Moram ići, ali ne želim da se sazna za Ethana.