Mržnja puna ljubavi✔️

20. POGLAVLJE: Igra

-Kako to misliš, ona nije ovdje?!- , zaurlao sam, iskaljujući bijes na nesretnoj ženi koja je požurila u prizemlje kako bi mi rekla da Lea nije u sobi.

Ispuštajući torbu na pod predvorja, provukao sam prste kroz kosu i shvatio da mi se ruka trese. Strah je brzo zamijenio ljutnju koja se razbuktala u meni. Ovaj put sam bio siguran da kada je uhvatim u ruke, ubiti ću je.

-Ni traga od nje.-, rekao je čuvar kada se vratio iz vani. -Sve sam pregledao. Vrata nisu otvarana, a ni prozori.-

Bijesno sam ga gledao, razmišljajući da mi on bude prva žrtva.- Nije mogla u zemlju propasti. Pregledajte svaki jebeni kutak. Bolje vam je da je nađete.-

Bijes je poput kiseline pržila moju utrobu.

Popnem se stepenicama i uletim u sobu. Prazna je. Prozor je zatvoren. U kupaonici je nema. U mom uredu je nema. Poput manijaka otvaram vrata za vratima.

-Gospodine!-, čujem čuvara kako me doziva, pa se nagnem preko ograde. Stoji u predvorju.

-Soba s barom.-. Poletim niz stepenice i otrčim prema drugom dijelu kuće.

Unutra je još mračno, iako je zora počela blijedo izvirati na horizontu i treba mi trenutak da mi se oči priviknu, trenutak da pronađem je.

Sjedi na sredini sobe i nešto mrmlja sama sa sobom.

-Jebote, kako si izašla iz sobe!-, urlam i bijesno krećem prema njom, s naumom da joj izbijem taj inat i nepromišljenost.

Ona se ukoči i podigne glavu.-Eto nam i gospodina Seronje. Pridruži mi se.-

Kada sam joj čuo glas, tek tada sam primijetio na podu, pokraj njene noge praznu bocu. Boca se kotrljala vamo, tamo kako ju je ona nožnim prstima gurala. A novu bocu, vidno dobro načetu je držala u ruci.

Lice joj je natečeno i umrljano suzama, nos joj curi, kosa joj je tamni, zapetljani kaos, ali svejedno njene oči me uvijek obuhvate u nekakvu mrežu. Dlanom otire suze i poteže iz boce. Njenu ljutnju, bijes i inat sam vidio, to je ono što sam navikao kod nje, ono s čime sam znao baratati, ali suze...

Sad sam shvaćao sve ono što mi je Myka govorila. Napokon sam pronašao dio puzle koji je odgovarao jednom dijelu nje, dio slike o njoj. Vidno šokiran koju količinu alkohola je sasula od sebe, trebala bi po tome ležati polumrtva na podu, ali ne. Koordinacija joj je bila malo usporena, ali jezik nije bio usporen ni trunku. Još uvijek bridak i brz poput biča. Ovo je sve potvrdilo i moje sumnje. Ona je imala problema s alkoholom. Pokušavala je utopiti nešto u sebi.

-Onda? Oćeš nastaviti buljiti u mene ko telac ili mi se pri...ovaj, pridružiti?-

Zatvorim oči i nasmijem se, iako mi nije smiješno. Ne znam što da napravim ovdje, tapkam na slijepo. Da je pustim da se isplače, jer žene se nakon toga obično bolje osjećaju? Iako ona nije bila tipična žena. Da je zagrlim? To bi me vjerojatno koštalo nekog novog udarca i psovke. Jebote!

Umirujuće odahnem, odem do nje i stanem iza. Spustim se u čučanj i polako je obgrlim oko struka, dajući joj vremena da me prihvati.

-Idemo, nevoljo.-. Ona se ukoči cijelim tijelom. Tijelo joj vrišti da je ne diram. Ne govori ništa. Tijelo joj je ledeno, nepopustljivo.

-Nemoj se otimati. Lea, molim te.-, kažem joj, a ona se malo opusti dopuštajući mi da je povučem na noge.

-Mogu hodati sama.-. Pogleda me preko ramena. Oči su joj iskidane boli i fokusirane na moje, pogled joj je intenzivan. Uzima vremena da me prouči, kao da me vidi prvi put.

-Idemo u sobu.-. Suze joj se ponovno skotrljaju niz lice. Još uvijek je držeći jednom rukom oko struka, palcem druge ruke joj obrišem jednu i prije nego što se stignem snaći, iz nje provali, - Mogu sama do jebene sobe.-