Svi moji grijesi

I

Dok sam bio mali dječak nisam najbolje razumijevao svijet oko sebe. Imao sam naviku držati majku za suknju kada bismo negdje išli jer su joj ruke uvijek bile zauzete torbama, vrećicama sa namirnicama, kolicima ili u krajnjem slučaju cigaretom, kasnije čašom i bio sam s tim uredu, osim kada bi obukla hlače. Mrzio sam taj dan jer bi to značilo da ću sve vrijeme morati trčati kako bih održao korak sa njenim. Hodala je strašno brzo za tako malu ženu. Od kako pamtim imao sam ta pitanja u glavi koja su me mučila i proganjala a najteže mi je bilo kada odgovor na njih ne bi stigao, a postavljao sam ih često i najviše majci. Zašto je nebo plavo i trava zelena i zašto kiša pada, zašto je krv crvena i ako je tata mrtav za nas kako to da ga vidimo na vijestima? Nije davala odgovore, niti je voljela pitanja koja postavljam. S vremenom sam prestao, neki odgovori bi sami došli, neka pitanja su prestala biti važna, a neka sam postavljao samo sebi. 

Tata je bio igrač, u svakom smislu te riječi. Igrao je bejzbol i igrao se sa ženama. Začet sam na zadnjem sjedištu njegovog Forda Mustanga, koji je još uvijek parkiran u dvorištu naše kuće i na kojem majka često iskaljuje bijes sa bejzbol palicom. Srednjoškolska sportska zvijezda i glavna navijačica, toliko puta oprobana kombinacija, ni ovaj put nije uspjela. Kao što to obično biva, tata je morao brinuti o karijeri, nije mogao riskirati blistavi uspjeh i ostati odgajati dijete, zato je tata otišao pješice bez Mustanga jer ga je bijesna majka, dvadeset četiri sata nakon poroda, devastirala bejzbol palicom. Samo je došao vidjeti sina i dati mu ime ali ne i staviti prsten na njenu ruku. Zato smo ga sada gledali samo na televiziji, iako je bio mrtav za nas, tačnije za moju majku ali samo onda kada to ona želi, nije mrtav kada svaki mjesec primi pozamašan ček ili dobije "misteriozni" telefonski poziv, pa zatvori vrata spavaće sobe, tada obavezno napustim kuću da ne slušam njena kikotanja i još neke druge zvuke.

Naslijedio sam dobar izgled svojih roditelja, atletsko tijelo svog oca i lijepo lice svoje majke. Imao sam sve predispozicije krenuti očevim stopama, stopama velikog Nika Desmonda, blistave zvijezde Rendžersa iz Arlingtona u Teksasu, gdje je bejzbol način života, ipak, odabrao sam neki drugi put, ostavio bejzbol i vitlao nekom drugom palicom. 

Moja pitanja su iščezla onda kada sam otkrio djevojčice. Nisam im se rugao, vukao ih za kosu ili ih gađao blatom i rušio njihove dvorce od pijeska kao ostali dječaci, ja sam ih uglavnom posmatrao i sviđalo mi se to što vidim, bilo je nešto fascinantno u njima. Mogao sam satima sjediti sa blizankama iz susjedstva na dekici u vrtu, dok su naše majke pušile cigarete i pile "limunadu" kako su voljele nazivati votku sa limunom, i igrati uloge koje bi mi dodijelile. Nekada bih bio prodavač ili doktor za njihove lutkice i ostale igračke ili veterinar ali najviše sam volio biti ranjeni kapetan koji se vratio iz rata ili vitez koji je porazio zmaja i spasio princeze. Uživao sam u pažnji i brizi koju bi mi tada davale i odlazio kući sa improvizovanim zavojima ne želeći ih skinuti sve dok me majka ne bi natjerala. 

Nekada nakon osme godine nisam više uživao igrati se sa djevojčicama, iako je moja fascinacija sa njima ostala nepromijenjena, možda sam zato uspio nagovriti Šilu da podigne suknju kako bih vidio šta je to što ona ima, a ja nemam. Nisam se proslavio tim potezom, prvo, nije mi se svidjelo to što sam vidio, a drugo, zatekla nas je njena baka, pa sam dobio batine. Već sa dvanaest godina mišljenje sam drastično promijenio, jako mi se sviđalo i bio sam opsjednut sa onim ispod suknje. Bio sam krupniji i veći od ostalih dječaka, lako sam prolazio i kod starijih djevojčica i već iskusio razne načine ljubljenja, sa jezikom i bez. Zavidjeli su mi. Bilo je malo kontradiktornosti u svemu tome, iako zavidni voljeli su biti u mom društvu, voljeli su priče koje sam pričao i uspjeh koji su postizali kod djevojčica jer su kopirali moje poteze ili bi jednostavno bilo dovoljno to što su viđeni sa mnom. Sa šesnaest sam već bio u vrhu i slovio za glavnog jebača i izvorom svih problema. Nisam radio probleme iz razloga da privučem pažnju i sva ta sranja koja bi školska savjetnica pričala mom ocu kada bi primio poziv od škole i došao da podmaže kako bi problemi lakše kliznuli u neku ladicu, radio sam to jer sam htio iskusiti šta sve mogu i dokle seže moj potencijal, prepreke nisam imao, preskakao sam ih ili rušio ali bile bi pređene.

"Gospodine Desmond vaš sin je jako pametan mladić, tome u prilog govore i njegove ocjene ali njegovo ponašanje je ono na što trebamo obratiti pažnju, koliko sam shvatila vi ste razvedeni i obično djeca na ovaj način pokušavaju privući pažnju..." Nisam dalje slušao, prvo jer je gospođa savjetnica otkopčala još dva dugmeta na bluzi, tako da je njen bež čipkasti grudnjak virio i njeno bujno poprsje došlo do izražaja, što je očito smatrala glavnim adutom i nadom da će privući velikog Nika Desmonda. Savršeno dobro je znala da moj otac nije razveden jer se nikada nije ženio, ja sam vanbračno dijete, kao što je znao cijeli grad i cijela država. Tada, u svojoj šesnaestoj godini sam shvatio da se ne uklapam u zadane i očekivane šablone, bio sam drugačiji, izgledao sam drugačije i mislio sam drugačije. Otkrio sam svoju moć koja je sa godinama samo rasla, mogao sam utjecati na mišljenja, manipulirati i iskorištavati druge ljude, prvenstveno žene, ostavljale su dečke, rasturale brakove, uništavale porodice, poklanjale mi bogatstva samo da budem njihov, a ja sam bio uragan koji je rušio sve pred sobom, ostavljao pustoš i išao dalje. Ali znate one slučajeve kada jedno drvo ili jedna kuća sama preživi razornu oluju? To stablo je bila ona i s obzirom da se nije uklapala u krajolik nakon uragana otišao sam i lično ga posjekao ali nisam planirao da će izrasti novi izdanci, ljepši i bujniji nego oni stari. Nikada ništa nisam planirao, živio sam danas, možda je upravo to razlog što su me moj postupci konačno stigli i svi moji grijesi došli na naplatu. Možda im nisam rušio dvorce od pijeska ali jesam slamao srca i rušio snove.

"Ti ne posjeduješ empatiju i nisi sposoban voljeti, ohol si i sebičan.", rekla je i napustila auto zalupivši vratima. Nisam joj stigao reći da nije mislila da sam sebičan dok sam gurao svoj jezik u njenu pičku i dok je svršavala treći puta za redom tu istu noć. Tada me nisu doticale njene riječi, bio sam dovoljan sam sebi. Nije mi smetalo kad one ostave mene jednom kada shvate da me ne mogu kontrolisati, niti upravljati sa mnom. Ono što vide to će i dobiti, a vidjele su oholog, srditog, neumjerenog, pohotnog, arogantnog gada, one su vidjele to a ja sam bio mnogo više i sada sam htio da ona vidi i to više, međutim, bilo je kasno i njene oči više nisu vidjele samo mene.

Konrad Desmond je pognuo glavu i bio spreman da moli ali nije bilo odgovora, niti su mi molitve bile uslišene ali imao sam plan i nisam birao sredstva da dođem do cilja. Ako treba ogolit ću dušu i dati joj ono što nadam se, još uvijek želi nekim dijelom svog srca.