Svi moji grijesi

XII

Večer se nije odvijala onako kako sam zamislio. Razgovor je tekao usiljeno, čak je odustala od provokacija i više smo šutjeli nego što smo razgovarali. Nisam se nikada našao u situaciji da me žena odbije onako kako to Riona čini, a kada je odbila i desert i objavila da mora ići znao sam da ukoliko ne poduzmem nešto konkretno teško ću dobiti drugu priliku.

"Idem sa tobom do paba", rekao sam dok smo ustajali.

"Nema potrebe", odgovorila je.

"Želim razgovarati sa tvojim ujakom."

"Čemu onda ova predstava i ucjene, mogao si odmah prići ujaku i obratiti mu se", rekla je sa nekom gorčinom u glasu.

"U čemu bi onda bila čar?", namignuo sam joj, "Ovako je puno bolje."

Ušla je u auto i više nije pričala, ostala je istrajna u namjeri da me ignoriše sve vrijeme vožnje. Priželjkivao sam da se ponovo ode presvući na zadnje sjedište jer sada sam bio spreman, zaustavio bih auto nasred ceste, ali to nije uradila.

Hodala je brzo ispred mene i ma koliko bio zanesen njihanjem njenih kukova morao sam je zaustaviti.

"Riona!", pozvao sam je a zatim uhvatio za nadlakticu, "Bilo mi je lijepo večeras, volio bih da sve ponovimo."

"S čim ćeš me ponovo ucijeniti?", rekla je tiho i izvukla ruku.

"Žao mi je zbog toga. Nisi htjela da mi pružiš priliku, nije mi preostalo ništa drugo", pokušavao sam se opravdati.

"Priliku za šta? Kakvu priliku želiš?!", povisila je ton i lice joj je pocrvenilo ali je nastavila dalje gledajući me suženih očiju, "Nisam ti potrebna ja da bi došao do mog ujaka. Sve što ti treba je pozamašna svota, a sigurna sam da ti to tatica može obezbijediti!"

Priliku za noć u krevetu, pomislio sam ali joj nisam to mogao reći. Pustio sam je da ode i po prvi put mi je zasmetalo što je sav novac koji posjedujem zapravo očev. Želio sam joj odgovoriti da mogu sam sebi obezbijediti novac, da mi ne treba otac dati, ali nisam mogao jer je bila u pravu. Imao sam dvadeset i tri godine i nisam imao niti dolar zarađen vlastitim rukama, nisam posjedovao ništa u svom vlasništvu niti sam imao bilo šta lično svoje. Morao sam to promijeniti i to je stvarni razlog zašto sam počeo igrati poker, ne da budem blizu Rioni, kako sam uobičavao reći, nego zbog brze zarade koju je ta igra pružala. 

Otišao sam u prvi klub i pokupio prvu djevojku koja mi je prišla nakon odgovarajuće količine alkohola potrebne da umiri moje misli. Nisam se trudio odvesti je u hotel, parking je bio sasvim dovoljan.

"Misliš li da je to razlog što me ne želi?", pitao sam djevojku čije ime se nisam trudio čuti dok je poskakivala na mojoj poludignutoj kiti. Nisam se mogao dovoljno uzbuditi, nisam uživao i alkohol se igrao sa mojim razumom ali morao sam vratiti svoj život u normalu. "Misli da sam nesposoban", nastavio sam, "da je nisam dostojan i da sam samo još jedan razmaženi bogataš rođen sa zlatnom kašikom kojih je ova zemlja puna", sa svakom novom mišlju sve više sam se uzbuđivao i osjećao prosvjećenije, pa sam nastavio, "ali šta si mislila Riona?! Ti nisi bolja od mene! Ovo je zemlja snova! Ovdje milioneri niču poput gljiva, preko noći! Ne treba meni tatin novac! Ja mogu sve! I uzet ću sve!", derao sam se i nabijao sve jače.

"Ko te ne želi dušo? Ja ću te željeti uvijek... Da!.. Nastavi! Baš tu!...", odgovorila je zadihana, pa sam nastavio prodirati sve do konačnog oslobođenja ekstaze. 

Hladan tuš razbistrio je moje misli, pa sam nastavio po planu. Plan je bio da preko noći naučim igrati poker a ujutro da odem u banku podići gotovinu. Nije mi trebalo dugo da zapamtim pravila i terminologiju, a glavna prednost je bilo moje fotografsko pamćenje i mogućnost da brojim karte i nakon što sam odigrao par simulacija on line, bio sam potpuno spreman.

Stotinu hiljada dolara nije činilo neku razliku na mom računu koji se približavao cifri od dva miliona. Bilo je očito da Rionin ujak organizuje poker za velike zvjerke i da su ulozi visoki, tako da sam očekivao da ću za relativno kratko vrijeme zaraditi dovoljno da vratim tati njegova dva miliona i da zaradim neki svoj kapital koji bih iskoristio za pokretanje menadžerske agencije za sportiste.

Bio sam pun energije i nekog poleta, kao da sam na fiksu, pun samopouzdanja, dok sam koračao prema pabu. Djelovao je zatvoreno ovako rano ujutro, ali znao sam da nije i znao sam šta se dešava iza zatvorenih vrata i kada sam se približio da ih otvorim izašla je Riona, u onoj sinoćnoj plavoj haljini, pa sam pretpostavio da je radila cijelu noć. Čuo sam njen uzdah kada sam se pomjerio da ne bi udarila u mene i pridržao vrata. Ćutao sam i pustio je da prođe. Gledala je i zaustila da nešto kaže ali se predomislila i samo prošla iznenađena mojim ćutanjem. Suzdržavao sam se da se ne okrenem za njom i čvrsto držao vrata odlažući ulazak.

"Ne radi to", rekla je, pa sam se okrenuo. Stajala je par metara dalje i stiskala ruksak u rukama, "nemoj to raditi, plaćati za vlastitu nesreću." 

Mogla se vidjeti dobronamjernost i iskrenost u njenim riječima, uprkos mojim postupcima prema njoj od ranije, ipak me odlučila upozoriti na grešku koju se spremam učiniti, ali nisam se obazirao i ušao sam puštajući vrata da lupe za mnom, praveći bespotrebnu buku. Od želje i požude koju sam sedmicama gajio prema njoj preko noći postala je meta moje osvete, a da nisam nikada znao reći ili objasniti za šta tačno sam joj se svetio, zato što me odbila ili zato što je već tada prozrela pravog mene, ipak drkao sam na nju i onda kada sam je mrzio i zamišljao njeno lice dok sam prodirao u druge.

Njen ujak Tomas bio je za šankom i polirao čaše. Gledao je u mene pogledom koji govori da nisam poželjan tu ali imao sam osjećaj da će ubrzo promijeniti mišljenje. Izvadio sam veliku smeđu kovertu sa novcem, koju sam držao zataknutu  za pojas hlača, ispod jakne i bacio je na šank tako da je pravo otklizala do njega, usput prosipajući svoj sadržaj. Istog momenta prekrio je novac krpom. Morao sam mu odati priznanje za brze reflekse.

"Polako kauboju ne potežeš revolver", rekao sam sa osmijehom i smjestio se za šank.

"Šta želiš?!", pitao je ljutito i pogled često usmjeravao prema vratima, očekujući možda da još neko uđe. Odavao je utisak nervoznog čovjeka ali takvi su obično spremni na sve i bio sam ubijeđen da negdje ispod šanka drži napunjenu pumparicu koju se ne libi upotrijebiti.

"Želim upad. Tu je sto hiljada čistog novca, upravo podignutog, zarađenog krvlju, znojem i suzama velikog Nika Desmonda, a ja sam njegov sin Konrad i želim se igrati, vjerujem da imaš slobodnu stolicu za sina od miljenika nacije?" Tada sam se posljednji put pozvao na očevo ime i iskoristio ga da otvorim zaključana vrata ili da steknem neku prednost koju inače ne bih imao. Poslije toga bio sam samo Konrad.

Nastavio je polirati čašu koristeći drugu krpu dok je onu kojom je bio prekriven novac pokupio zajedno sa kovertom i stavio negdje iza šanka, zatim kada je završio sa poliranjem čašu stavio ispred mene.

"Ovo je irski viski", pričao je dok je točio, sipajući mnogo više od uobičajene doze i tek kada je tečnost napunila dvije trećine čaše prestao je, "i ovo je piće za muškarce, jesi li ti muškarac Desmonde?"

"Preferiram Konrad", rekao sam, uzeo čašu i iskapio ne trepnuvši. Vidio sam zadovoljstvo u njegovom pogledu ali ono nije uzrokovano mojom tolerancijom alkohola, nego dubinom mog džepa. Svi su znali koliko je težak Nik Desmond, a ja sam za Tomasa bio zlatna koka i laka zarada. Pogrešna procjena često košta ljude, pogotovo onda kada knjigu sude po koricama, Tomas je, sudeći po mojim koricama očekivao slikovnicu, a dobio nešto nalik "Buci i bijesu" Vilijama Foknera. 

Uputio me u pravila, a pravilo je da nema pravila što se tiče iznosa u koji se igra i da sve može biti ulog a ne samo novac. Uvijek je paran broj igrača koji igraju, najviše ih bude osam, nisam prinuđen igrati sa nekom osobom ako mi se ne sviđa ili ako jednostavno ne želim. Partije su uvijek poslije ponoći i kašnjenje se ne toleriše, dobit ću na vrijeme poruku o terminu održavanja partije i dobit ću poseban telefon za tu svrhu. Ne stvaram privatne veze sa igračima i ne pričamo o onome šta se dešava iza vrata jednom kada uđemo. Izaći mogu samo ako isplatim sve svoje dugove. Pričao je i dalje ali ja nisam slušao, jer se to ništa nije odnosilo na mene. Moja zacrtana cifra je četiri miliona i jednom kada je dosegnem završavam sa njima.

Problem je nastao kada su stvari prestale da se odvijaju sinhronizovano sa mojim planovima i ono što su drugi nazivali početničkom srećom postalo uzrokom moje propasti jer ja nisam vjerovao u sreću, vjerovao sam samo u sebe. Meni nije bila potrebna sreća jer ja sam najbolji, bolji od svih drugih. Nisam nikako mogao biti više u krivu.