Neuzvraćena ljubav

6

~ "Nisi ju oteo, zar ne?" - s dozom sumnje upita i tad nastane ona ne prijatna tišina koja mu otkriva kako sam pogriješio no ne kajem se, riješiti ću policiju

...

Bila je u dubokom snu, u onom snu gdje je istinski sretna. Obožavala je sanjati, jer jedino u snu bilo je sve kao nekada. Mala djevojčica Asli kako sjedi na podu gledajući s divljenjem svoga oca kako crta olovkom po papiru, dok im miris majčine juhe lepti u zraku. Ali vrijeme se više neda vratiti. I to je ono što je boli najviše.

Svjetlost uđe kroz oštrinuta vrata sobe i obasja njeno blijedo lice. Nevoljko podigne glavu i rukom u masira još pospane oči. Događaji od sinoć joj počinju navirati na oči.

*Flashback*

Tomislav se vrati nazad u sobu, iznerviran i vidno ljut. Počinje se skidati, a Asli prestrašeno skrene pogled, a on se stvori kraj njenih nogu. Skine joj posljednji komad odjeće i legne svom težinom nad nju. Vrišti, moli ga, no on kao da se oglušio na njene riječi.

"Kažeš li još koju riječ, toliko ću te mučiti da ćeš poželjeti umrijeti." - šapne joj na uho i ona se malo utisa, no suze i jecaji ne prestaju izlaziti iz njenih usta

Tomislav oslobodi Asli ruke, znajući ako dođe policija mora izgleda kao da vodimo ljubav a ne da ju mučim. Mada ću to ostaviti za kasnije. Pomisli u sebi i uhvati njezine noge te ih stavi na sebe.

"Molim Vas nemojte." - rukama ga pokušava od gurati sa sebe a on uhvati njene ruku i stisne ih te joj prošapta - "Sad će doći policija, govorit ću ti šta da radiš..."- uzdahne gledajući je u oči 

"Stavi svoje ruke meni na leđa." - poslušno stavi svoje ruke njemu na leđa

U glavu joj se vrtio film kako bi se mogla spasiti od toga gada kad dođe policija...Ali ako ne uspije? Svejedno, pokušat će, makar je koštalo glave.

"Digni malo glavu." - rukama joj rascupa kosu na sve strane i povuče je dolje, tako da je bila skroz ispod njega

Usne spusti na njene, ljubeći je polako, hvatajući ritam koji joj odgovara. Rukama putuje od njenog vrata, sve do uzdignutih bradavica koje štipa i vrti prstima, te se pritiskuje svojim čvrstim udom na njenu već vlažnu intimu.

Usljed stenjanja i jecaja, začuju se nečiji koraci koji se približavaju sobi.

Policija.

Asli počinje luđački kucati srce, a on to naravno primijeti i svojim rukama se nasloni kraj njene glave i zazvali je, time skrivajući njeno lice.

Koraci su prestali. Oboje su znali da policajci stoje kraj vratiju. Jedan od njih otvori vrata sobe i maločas stoje te uhvate kvaku vrata u namjeri da ostave dvoje ljubavnika, a onda čuju Aslin izmučen glas.

"Up--" - Asli u pokušaju da zavrišti 'upomoć', Tomislav je zazvali

Jedan policajac se zausti, no drugi mu reče.

"Pusti ljude, vidiš da vode ljubav." - nastane tišina između njih no drugi doda

"Ostavi golupčiće, hajde idemo." -
obojica se nacerekaju i odu van iz sobe, ostavljajući Asli na milost ili nemilost sa svojim otmičarom

***

Asli se vrati u stvarnost te rastegne ruke. Zaboli ju mjesto između zgloba  te zajeca. A kako i ne bih. Jučer ju je dovoljno mučio, ali na sreću nije učinio ono zbog čega bi ju upropastio za čitav život.

Ustane te se ogrne plahtom, ne želeći pobjeći gola.

Umorno zjevne i koraca prema vratima sobe, no nečiji je glas prekine.

"Odvest ćeš tu malu kući!" - sigurno govori o meni

"Jesi li ti normalan?! Policija je još traži, opet ćeš završiti iza rešetaka! Tomislave?!" - Hvala Bogu, što me policija još traži, jučer nije bio dan za bijeg, ali danas je... Zbog čega je bio u zatvoru?

Nastane kratka tišina, ali ne zadugo.

"Čemu sve ovo? Išli smo s ciljem da opljačkamo blagajnu, a ne da ti otmeš tamo neku klinku..." - opet taj isti muški glas, zaboli me kad čujem da su išli s ciljem da opljačkaju, zar ti ljudi nemaju ni malo srca?

"Znaš da možeš imati svaku u gradu. Čemu si onda oteo tu malu klinku? Stvarno te ne razumijem." - taj muškarac glasno uzdahne i napokon zašuti

"Hasane, pusti ga. Neka radi šta hoće, ako mu je tako volja." - stariji glas jače poviče na tog muškarca, Hasana očigledno

"Asli ne ide nikamo!" - srce mi se stegne i oči za suze, znam taj glas...Tomislav

Što ću mu ja? Zar me nije dovoljno mučio i nanio mojoj majci i meni zla?

Asli duboko uzdahne i pogleda po sobi ne bi li našla svoju odjeću ali umjesto svoje odjeće naiđe na košulju koju je Tomislav jučer nosio. Bijela, velika košulja. Ništa mi ne preostaje osim da obučen njegovu košulju. Pa neću u plahti pobjeći. Pomisli i makne plahtu sa sebe te se brzo ogrne s košuljom i počinje zakopčavati gumb po gumb.

Stane pred veliko ogledalo i pogleda se. Njegova košulja na njoj je izgledala kao haljina malcice iznad koljena. Skoro pa joj je cijelo tijelo u masnicama. Oči više ne sijaju onim posebnim smeđim sjajem. A lice...izmučeno i blijedo.

Podvrgne prevelike rukave i odlučno krene prema dugom,hodniku ne bi li stigla do ulaznih vratiju, nadajući se kako će zagrliti majku i sve brige će se utišati, kao nekad.

----
"Lako je svući odjeću i voditi ljubav. Ljudi to stalno rade ali otvoriti dušu nekome, otvoriti im odaje svog duha, misli, strahova, budućnosti, nada i snova...to znači biti nag do gole kože. Ali rijetki uspiju."

~ Hvala svima koji čitate. U sljedećem nastavku očekujte nevjerojatni zaokret priče, a možda i krv... Da ne duljim, uživajte u tjednu i pusa do sljedećeg nastavka❣  ~