Odsutnost. Manjak razgovora. Manjak paznje. A ne, to je mozda do mene i moje pretjerane brige. Pa onda sebe ubijam i mucim, trazim odgovore. Zasto? Jesam li ja skrivila? Previse volila? Previse sebe dala.. Voljela bih da nije tako. Niti da sam ljubomorna i nesigurna. Pokusavam, stvarno.. Pokusavam to promjeniti. Jer steti mi mnogo, ankcioznost i napade mi stvara. Mucnine i sve najgore. Samo zelim imati nesto zauvijek. Previse trazim, znam. Pogotovo u ovom svijetu gdje ljubav nije ljubav vec rijec koju koristis svakodnevno bez emocije ka njoj. Ali znate ono, kada vam srusi ta specificna osoba taj neki zid oko vas? Kada joj napokon pokazete dusu i sve strane sebe? Tada sve ode naopacke.. Shvatila sam da mnogi se ne bore za ljubav pravu jer kad je dobiju prestane ih zanimati. Ljubav za njih, mozda je samo fizicka intimnost ili samo da se osjecate popunjeno radi usamljenosti. Zelim da prestanem biti osjetljiva i puna emocija koje ne mogu sakriti. Zelim biti sto bi nase drustvo rekli- normalna. Hladna. Onakva kakva sam bila prije njega. Sada kad me vec ima, zna da me moze iskoristiti i da bi mu se vratila jer sam jednom ga vidjela da se trudi pa sad odtad mislila da mi srce nece slomiti. Molim te, iako mi je srce vec u komadima. Nemoj gaziti te komade, sastavi ih.
