Cekala sam ga iako sam znala da nece doci. Trudila sam se da budem bolja, da se promjenim, da ga priblizim sebi. Samo jer sam ga voljela. Cekala sam dugo, ali nije dosao. On je bio sretan, nisu ga zanimali drugi ljudi pa makar oni utjecali na njegov zivot kad tad. A ja, ja sam stajala i gledala kada ce shvatiti... Pronasao je nju i bio jos sretniji, ona ga je ostavila i otisla bez rijeci. Tada je shvatio... Sjedio je sam na klupi i gledao u crvenu ruzu. I tako uzastopno nekoliko dana. Ja sam se od tada promjenila. Shvatila sam da ce me cekanje "ubiti". Vise ne slusam sto drugi pricaju, drugacije se osjecam-postala sam sretna, ne oblacim se kao nekada, ne placem kao prije, ne slusam istu glazbu. Jednostavno me cekanje promjenilo. On sad ceka mene, a ja samo prodjem i ne obazirem se. Nije mi zao sto tuguje i pati. Ja sam se promjenila! Ne dajem drugu sansu, jer ja nisam jeftina roba koju ce uzeti i ostaviti kad mu pase. Ja sam covjek kao i svi ostali i ne zelim da se netko igra sam mojim zivotom. Do prije neki dan sam to dopustala, ali ja nisam ona ista stara cura koju svi vuku i bacaju. Ja sam zauzela svoj stav i vise mu se ne vracam! Shvatila sam da mogu i bez njega uspjeti u zivotu. Stare rane su ostale na mojem srcu kao i sjecanja. Samo mi je zao jer dok sam ja patila njemu je bilo ljepo i nije me ni pogledavao, a sad kad je njemu tesko ja o njemu pricam. Sad samo zelim vidjeti moze li on izdrzati bez mene...

L🌹