Ništavilo...

Čekam te

Da li vam se nakada desilo da samo sjedite i razmišljate.. ne o nečemu posebnom, nego bezveze. O sijalici koja treperi negdje u daljini ili komarcu koji zuji negdje neznano u sobi. O nečemu tako jednostavnom, a onda se sve zakomplikuje. Onda u vaše misli dođe nešto što vas u isto vrijeme i smiruje i uzbuđuje, i plaši i ohrabruje? Jer meni se to dešava, a misao koja mi dođe je toliko sitna da mi zauzima svaki sekund koji želi, krade moje dane i noći. No nikome je ne smijem reći. Ti! Da ti, jer samo ti možeš da uzmeš sve moje kao da je tvoje i samo ja mogu biti tako naivna da ti sve tako lako i objeručke dam. I ne zanš da postojim, a ja već imena našoj djeci sam dala. Znam, vrlo dobro znam da to ne mora biti tako, ali jeste. Tako ja sjedim i razmišljam, zamišljam neke ne moguće situacije koje želim sa tobom da ostvarim. Dok ti spavaš, ja o tebi budna sanjarim. I kad je dosta ne znam! Tri godine mogu proći od one jedne riječi koju si mi uputio, a ja i dalje tvoja ću biti,mada nikad i nisam bila. Neki bi rekli da je opsesija, neki da je manifestacija, ali ja znam šta je. Ti si usamljenost. Ja tebe samo zamišljam kada nikog drugog nema tu. Kada sama ležim na krevetu gledajući u daleki sjaj zvijezda koje kao da sijaju samo za mene. Ti nisi ljubav ti si samo moja slaba tačka. Svaki put kad ime tvoje čujem moje srce zatreperi. Taj osjećaj se ne može opisati, sa drugima sam bila. Mnogi su pokušali da uđu u moje srce onako kako si se ti ušunjao, ali nisu svejsni da je ta teritorija odavno zaokupljena. Ti! Opet razmišljam.. ne mogu svu krivicu predati tebi.. ja sam kriva priznajem! Ja ti nisam nikada rekla da te volim, samo sam lagala da mi ne značiš ništa. Govorila da te mrzim jer ako bi znao istinu to bi me ubilo. Svi su znali, svi su ..znali. Ko bi drugi moga biti. Čitajući shvaćam da je ovo umijesto jedne priče koja je samo kanalisanje emocija prešlo u nešto više. Sada samo osjećam prazninu. Nemam snage ni da pišem, jer tek sada shvaćam šta sam uradila. Za sve je kriva ona. Ona je bila ta koja me gurnula ka tebi i ona je ta koja je tebe oduzela od mene. Usamljenost! Sudbinosna kuja koja je odgrizla moje dostojanstvo kao komad mesa i što ona više raste i jača, ja sam sve gore.. rasparčana na hiljdau komadića koje ni vrijeme ne može zacjeliti. No, nemoj me pogrešno shvatiti ovo nije pismo žalbe nego pismo prosvjetljenja. Godine su mi trebale da te prebolim, iako nikada zapravo nisi bio moj. Ne znam šta je gore ..to što nisam ni pokušala ili to što sam znala da i ako pokušam završilo bi isto. Ja bih bila slomljena, a ti sretan. Znaj da te neko voljeo, a taj neko bila sam ja! I niko nikada neće znati tvoje ime, jer ono će samo samnom u grob da ode. I mogu da se trude da lažu i laju kao što i sve životinje rade, mogu da ti kažu da si ti ili ti, ali nikad istinu sami neće znati. Jer neke stvari ostaju samo izmedju nas. Ne mogu ti reći da mi je žao, jer suzu na mom licu vidjeti nećeš i uvijek nasmijana ću biti. Svi će me znati takvu. Možda ću i sama povjerovati da sam sretna, ali oboje znamo da kad sam sama istina će izaći na vidjelo. Ne tražim sažaljenje, ne tražim poistovjećenje,tražim samo spas.. ti ćeš zauvijek biti onaj koji je moj svijet promijenio, ironija u tome je što nikada nisi ni bio u mom svijetu kao ni ja u tvom. Neki će reći da ne postojiš..možda je to i istina,možda si samo bio plod moje mašte..savršena slika ljepote, savršen glas razuma, pameti i plemenitosti. Ovo nikada ni pročitati nećeš, ali ja ću znati da si ti opet taj koji me inspiriše. Čak i u depresiji ti si razlog zbog kojeg dišem. Ti si razlog zbog kojeg me strah da otvorim srce bilo kome, jer ću zauvjek čekati tebe. Jer ću do posljednjeg daha da čekam da shvatiš da zapravo sam ja savršena za tebe od početka bila. I sjedim tako i razmišljam scenariji u kojem ti ispred mene čitaš ovo i smiješ se jer znaš da je priča namjenjena tebi, a ja ću da te gledma i srce će mi poigrati jer ću znati da napokon znaš. A onda opet razmišljam.. a šta ako i ti misliš isto. Da li si ikada pomislio na mene? Da li sam ti pala na pamet u onom svetom vremenu tik pred spavanje, da li sam zaskočila tvoje snove barem jednom, da li sam ti bila prva pomisao kada čuješ neku pjesmu, da li si ikada barem na tren pomislio da ti nedostajem? Nikome neću reći, ne brini ..sve one trenutke koje smo zajedno imali. Ni ja ne želim da ih znaju, jer bi mi te htjeli ukrasti. Ono što znam ostat će samnom. Ja ću da te volim koliko god to mene boljelo, jer na kraju svega tvoja ljubav će biti moja zvjezda vodilja. Neću više ništa reći. Ne želim da sve zbunim još više. Samo ti, ja i usamljenost znamo šta smo imali i šta smo mogli da budemo, da samo nismo toliko tvrdoglavi i uplašeni. Čekam te...zauvijek moj tajanstveni čovječe. Ko god mislio da jesi, nisi! Čekam...!