Sa svakim novim otkucajem sata meni se srce sve više stezalo.
Činilo mi se kao da ga već satima pregledavaju,iako je prošlo možda tek pola sata.
Sa uzdahom sam sjela na obližnju klupicu koja je ispred ordinacije u kojoj je trenutačno Ryan.
Slika pretucenog Ryana mi jednostavno nije izlazila iz glave,kao ni slika Harrija i njegove bande.
Stvarno mi nije jasno što je Ryan učinio da se zamjerio Harriju.
Je li to zato što me je branio? Zato ga je Harry pretukao,jer želi da izgubim jedinog prijatelja kojeg imam?
A i Harry nije svoj u posljednje vrijeme...Naravno,ne branim ga,ali kad malo bolje razmislim,nikad dosad nije nekog pretukao..
A tko zna,možda je oduvijek bio takav,samo to nije pokazivao...
Koje glupe misli imam! Kako mogu razmišljati o Harriju dok je Ryan u bolnici zbog njega,zbog mene!
"Uhm.."netko je pročistio glas,namjerno,da mi privuče pažnju.
Pogledala sam ispred sebe i ugledala starijeg doktora,strogog lica.
"Vi ste u pratnji onog pretučenog mladića?"doktor me je upitao sa glasom koji je bio hladan,kao i njegovo lice.
Polako sam kimnula glavom.
"Je li....on dobro?"nervozno sam upitala. Mogla sam osjetiti koliko mi srce snažno lupa u prsima od nervoze.
"Mladić je zadobio vrlo ozbiljne ozlijede,desna noga mu je slomljena i ima masnice po cijelom tijelu...Ali snažan je i mlad,brzo će se oporaviti."doktor je rekao.
Njegove riječi su me utješile i umirile. Ali Rynova noga je slomljena, što znači da dugo neće moći igrati nogomet,a upravo će ga to najviše pogoditi.
U ovo malo vremena što sam provela s Ryanom,naučila sam mnogo stvari o njemu. Odmah se vidi da je on osoba od akcije,voli stalno biti u pokretu..Sad će morati mirovati,što neće biti lako za njega.
"Možete njemu ako želite..Premješten je u sobu broj 17."doktor je rekao i otišao dalje svojim poslom.
Uputila sam se u drugi kraj hodnika gdje su bolničke sobe.
Uskoro sam našla sobu broj 17 .
Zastala sam ispred vrata,ni sama ne znam zašto.
Nekako sam se bojala ući unutra.
Kako ću reći Ryanu da još dugo neće moći hodati? Mrzit će me,izgubit ću i tog jednog prijatelja što imam.
Duboko sam udahnula i ušla u sobu.
Odmah sam ga ugledala.
Mirno je ležao na krevetu u kutu sobe. Još uvijek se nije probudio,što mi je donijelo nekakvo olakšanje.
Sad barem imam vremena da smislim kako da mu kažem tu groznu vijest.
Pogledala sam u njegovu nogu koja je zamotana u gips. Srce mi se steglo na sam pogled. A to nije bilo sve,imao je i zavoje oko ruku. Grozno!!
Polako sam prišla njegovom krevetu i sjela sam na krevet pokraj njega. Zagledala sam se u njegovo spokojno lice i nesvjesno sam uzela njegovu ruku u svoju.
Približila sam svoju glavu njegovoj i nježno ga poljubila u obraz.
"Hvala ti..."šapnula sam na njegovo uho,iako sam znala da me ne može čuti. Zaista sam mislila to što sam rekla. Stvarno,najstvarnije sam mu zahvalna za sve što je učinio za mene.
