„Tebe volim, njega želim“…
Kako? Ne može biti?! ,
zasigurno ti odzvanja u glavi..
Znaš i meni je, dugo vremena,
možda i predugo…
Nisam razumjela, baš kao ni ti sada.
Ali dopusti da ti ispričam svoju priču, možda tada shvatiš,
da se ponekad prave ljubavi,
ma koliko god bile prisutne i jake,
jednostavno ne dogode…
Bilo je to jednog petka. Potpuno neočekivano. Stajao si tamo,
Sav nekako „neuredan“. Nisi bio
tip osobe koja bi me zanimala ili
pridobila moju pažnju.
Barem sam tako mislila, tada…
Bili su to ne obavezni razgovori,
poneka šala i zadirkivanja.
Obično kako si, šta ima…
S vremenom, je bilo sve učestalije,
posebno ali i drugačije.
Nisam obraćala pažnju a još manje razmišljala u tom smjeru.
Prijatelj, ništa više od toga govorila sam…
Ponavljala sam tu riječ kao da mi
sve ovisi o njoj.
I je, ovisilo je sve do tog trenutka.
Trenutka kada sam dobro poznate ruke poželjela zamijeniti tuđima.
Kada sam se lomila zbog „tebe“
a grlila njega.
Kada sam odlazila njemu
želeći stići tebi…
Dok sam utjehu tražila u njemu,
znajući da si mi ti jedina…
Uvjeravala sam samu sebe,
u to prijatelj, sve do onda, kada sam
poželjela godine zamijeniti za
samo jedan dan…
Volim tebe a želim njega..
