I dan danas pamtim taj datum.
Taj 13-ti Oktobra.
Baš taj isti u kojem ni slutila
nisam da ćemo se sresti,
da će jedne sasvim obične oči
biti moj bijeg od stvarnosti,
Da ću se svakodnevno baš
u njima gubiti…
I dan danas pamtim taj prvi
pozdrav, onako šlampav i neočekivan. Svaku točku i svaki zarez.
Onu prvu temu i prvi razgovor,
ma o čemu je ono bio?
A da,
Rekao si kako te podsjećam na Nju…
Tada nisam znala tko je ta ona
ni što ti je značila.
Nisam pridavala tome neku važnost iskreno da ti kažem.
Vjerojatno i sa razlogom.
Ali znaš, tada sam se zaklela sama sebi:
Ne, neću te podsjećati na nju.
Neću biti podsjetnik…
Biti ću Ja,
sve ono što ona nije i što nikada neće biti.
Tvoja sadašnjost, Tvoja stvarnost.
Zarekla sam se, Neću biti podsjetnik i sjećanje.
Već netko Tvoj, za danas, za sutra, za zauvijek…
Pamtim i dan danas te početke, iako je prošlo neko vrijeme.
Koliko smo samo bili ne svjesni sebe, naše sličnosti i različitosti.
Savršen spoj, mora da su srodne duše, rekli bi ljudi.
Previše slični a premalo različiti. Ne možemo zajedno,
Ne idu skupa Bitanga i Dama, kažu.
No gdje god krenuli, premda i svako skrenuo na svoju stranu,
put nas uvijek nanese na istu stazu.
I dan danas te pamtim, a tu si, još uvijek.
U najbližoj daljini, kilometrima daleko, a odmah iza ugla.
Živimo iste snove, svako u svojem gradu.
Zajedno, Bitanga i Dama, kako kažu.
