Habsburkinja

SMRT SINA, ROĐENJE KĆERI

Trudna Elizabeta plakala je za sinom Leopoldom, malenim dječakom koji nije uspio poživjeti niti godinu dana. Moleći Boga da se pobrine za njenog sinčića, nadala se da će uskoro roditi drugoga.

„Molim Te, Bože, molim Te, daj mi sina, i ovako mi je teško bez Leopolda, utješi me bar malo, Gospodine. Molim Te, podari mi sina, molim Te! Gledala sam sina kako raste, a nikada ga neću vidjeti odraslog, gledala sam ga kako leži, a nikada ga neću vidjeti kako hoda, slušala sam ga kako plače, a nikada neću čuti kako govori, gledala sam budućeg vladara, a nikada neću vidjeti kako vlada..."

Karlo je bio uznemiren što je izgubio sina, iako je još prije tri godine donio Pragmatičnu sankciju kojom je osigurao da njegovi potomci, makar i kćeri ako ne bude sinova, nastave vladavinu. Sa sinom bi bilo lakše, narod će više poštivati muškog vladara, a sada je izgubio sina. Karlo je želio sina, želio je nasljednika, nadao se da će iduće dijete biti muško.

No i prije nego je Karlo došao na vlast, dinastija se brinula da će ostati bez muškog nasljednika, prijetilo im je izumiranje. Rođenjem Leopolda svi su se umirili.

Elizabeta se dugo bojala da neće niti imati djece, sedam godina je prošlo od vjenčanja nje i Karla do kada je konačno uspjela zanijeti.

Koliko je Karlo bio sretan rođenjem Leopolda, toliko je bio shrvan njegovom smrću. Jedina nada je bila drugi sin, novi nasljednik.

„Moram dobiti sina, sigurno ću ga dobiti! Ako sam izgubio Leopolda, moram dobiti ponovno sina! Ali što ako ne bude sin, što ako ne dobijem nasljednika? Što ako je Leopold bio zadnji muški Habsburg?"

Nakon pola godine u Hofburgu, Karlo i Elizabeta su gledali u lice djevojčice. Karlo je u sebi govorio kako još ništa nije gotovo, kako može dobiti još mnogo djece, i da će sigurno jedno od njih biti muško. Mora.

Bezuspješno trudeći se suzbiti razočaranje, rekao je: „Danas ćemo je krstiti, još večeras!" A potom u sebi pomislio: „Ako već nemam sina, moja će kći naslijediti vladavinu, a ne kćeri moga mrtvog brata."

Karlo je naslijedio starijeg brata Josipa kada je preminuo od boginja. Njihov otac, Leopold I, dao je Karlu i Josipu potpisati Pakt o nasljeđivanju, u kojem je jasno stajalo da ako ne bude muškog nasljednika, prednost imaju kćeri starijeg brata Josipa nad Karlovim kćerima.

Ali Leopold je mrtav, Josip također. Jedino što je Karlu pružalo utjehu što nema sina je to da ako će na prijestolju sjediti žena, onda će ona biti njegova kći i nitko drugi.

Karlo je dignuo glavu i rekao: „Krstit će se još večeras! Krstit će se kao Marija Terezija Valpurga Amalija Kristina!" te izašao iz prostorije.

Na krštenju su svi odmah znali da na prijestolju neće sjediti niti Marija Josipa, niti Marija Amalija, kćeri Josipa I, nego Marija Terezija, kći Karla VI.

Na krštenju Wilhelmina Amalija tužno, ljuto i bespomoćno je gledala u Mariju Tereziju, znajući da ona oduzima prijestolje njezinoj najstarijoj kćeri. Pred njenim očima nije bilo bezopasno, tek rođeno dijete, nego prijetnja.

Pomislila je: „Moje su kćeri već ostale bez oca, a sada i bez prijestolja. Ako im je umrlo prvo dijete, neka umre i ovo. Neka umre i Karlo da ne napravi više nijedno dijete! Josip je trebao biti vladar, a nakon njega njegova djeca! Moja kći treba biti vladarica! A ne dijete žene kojoj treba sedam godina da zatrudni da bi rodila dijete koje ne može živjeti niti godinu dana. Ako je Leopold umro, umrijet će i Marija Terezija. Ako ima pravde umrijet će! Molim Boga da je ubije, i nju i Karla i Elizabetu i svakoga tko ne misli priznati jedinog pravog nasljednika! Jedinu pravu nasljednicu!"

Kasnije te večeri Elizabeta je rekla Karlu:

„Dobro je! Pokazali smo nadmoć, svima je jasno da će naša kći vladati, a ne Josipove kćeri."

„Što je dobro?" tužno je upitao Karlo, „Izgubio sam sina, a dobio kćer."

Elizabeta sa osjećala krivo i u sebi pomislila: „Zašto mi Bože nisi dao sina? Kako možeš uzeti sina, a ne dati mi drugoga?"

Karlo se nastavio nadati sinu, ali godinu dana kasnije je dobio još jednu kćer, Mariju Anu, a šest godina nakon nje, Mariju Amaliju. A Elizabeta se svaki puta zapitala, zašto joj Bog nije dao sina.

Marija Amalija umrla je kada je Mariji Tereziji bilo dvanaest godina. Iako je Marija Terezija imala izrazito snažno tijelo za dvanaestogodišnju djevojčicu, smrt svega šest godina stare sestre ju je pogodila neočekivano jako.

Elizabeta je neutješno plakala pitajući se zašto je nakon sina morala ostati i bez kćeri. Gledajući u Mariju Tereziju i Mariju Anu molila je Boga da joj ne uzme više nijedno dijete prije nego što uzme nju. U glavi je stalno imala misao kako je nadživjela dvoje svoje djece, umjesto da ona nadžive nju. I nekoliko se puta zapitala je li joj Bog uzeo kćer jer se nadala sinu. Te se na kraju zapitala bi li bilo bolje da joj Bog nije uslišio želje da ikada postane majkom. Nije znala je li plakala više kada je mislila da neće imati djece ili sada kada je ostala bez dvoje.

„Milostivi Bože, kako da vjerujem u Tvoju milost, molila sam Te da mi podariš sina, a Ti si mi oduzeo i sina i kćer?"

Karla smrt kćeri nije niti približno pogodila kao smrt sina. Ako će ga kći trebati naslijediti ima ionako već dvije starije od Marije Amalije. Njegova najveća bol tih dana nije bila ništa drugačija od one svih ovih godina, a to je neostvarena želja za muškim nasljednikom. Brinuo se kako će narod slušati naredbe žene, kako će vojska voditi ratove za ženu, kako će žena moći pobijediti u ijednom ratu.

„Ništa još nije gotovo, dok sam živ čekat ću sina! Dok sam živ nadat ću se nasljedniku! Dobit ću sina i podučit ću ga vladanju!" pomislio je Karlo.