Habsburkinja

PRVI ZLATNIK

Narednih mjeseci Marija Terezija bila je izolirana od svega što se događalo na političkoj sceni. Govorili su joj kako se ne smije brinuti radi dobrobiti djeteta kojeg nosi.

U želji za dolaskom na vlast, Marija Terezija jedva je čekala rođenje djeteta kako bi se mogla što više uključiti u politička zbivanja.

„Jesi li dobro? Što ti je? Jesu li trudovi počeli?" zaprepašteno je upitivala Marija Ana stariju sestru.

„Pozovi nekoga!" rekla je u bolovima Marija Terezija dok je ležala u krevetu.

„Primalje će uskoro doći i donijeti stolac da se porodite", utješno je pričala Kristina Ada.

„Ne želim rađati u tom stolcu!" vikala je Marija Terezija.

„Ali tako je najbolje", govorila je tješeći ju mlađa sestra.

„Uskoro će sve biti gotovo, princezo! Vaš muž i cijelo Carstvo iščekuju rođenje vašeg djeteta", govorila je Kristina Ada.

U tom trenu ušle su četiri starije i jedna mlađa primalja noseći poseban stolac u kojem je princeza trebala roditi.

„Želim roditi u krevetu! Ne želim se ustajati, previše me boli!" vrišteći je govorila.

Jedna od starijih primalja tada joj je utješno odgovorila: „Princezo, već godinama porađam djecu, vjerujte mi, najlakše i najbrže ćete se poroditi u stolcu."

Marija Ana tada je prišla sestri i počela u suzama govoriti: „Hajde, pomoći ćemo ti da sjedneš tamo! Molim te, nešto se može desiti ako ostaneš ležati."

Marija Terezija jedva je ustala, a Kristina Ada i Marija Ana pomogle su joj da sjedne kako bi se porodila.

„Donesite tople vode!" rekla je jedna od primalja.

Najmlađa primalja izašla je i krenula po vodu. Izašavši i krenuvši niz hodnik, malo dalje od odaja u kojima je bila Marija Terezija, primalja je ugledala Franju.

„Što se događa?" zabrinuto je upitao Franjo.

„Sve je u redu, moram požuriti sada, ali ne brinite se", rekla je naklonivši se i požurila.

„Samo da bude sin", pomislio je Franjo u sebi.

Iz daljine je Franjo ugledao kako prema njemu ide dvoje ljude. Vidio je kako graciozno, ali otuđeno hodaju hodnicima ove veličanstvene palače. Bili su mu sve bliže i bliže, vidjelo je da se žure, ali opet hodali su uspravno i dostojanstveno.

„Što se dešava tamo?" upitao je Karlo Franju kada su stigli do njega.

„Ne znam, jedna od primalja je nedavno izašla... Rekla mi je da je sve u redu", objašnjavao je Franjo.

„Ti idi i uđi unutra!" naredio je Karlo svojoj ženi.

Elizabeta se naklonila i krenula prema vratima odaja. Svakim korakom kako se približavala, sve je jasnije i glasnije čula snažne vriskove svoje kćeri.

Ušavši u odaje primalje su joj se naklonile. Elizabeta je prepoznala jednu od njih. Nije znala kako se zove, ali njezino je lice dobro upamtila. Iako je prošlo mnogo godina otkako ju je vidjela, a lice primalje je poprimilo bore, Elizabeta ga je upamtila. Ista primalja koja je sada stajala ispred nje porodila je Leopolda.

„Zašto je ova žena ovdje? Zar mi treba još groznih sjećanja na mog mrtvog sina?" pomislila je u sebi.

Elizabeta je znala da primalja nije kriva za Leopoldovu smrt. Ipak, Leopold nije umro pri rođenju da bi to bila greška primalje. Ali svako sjećanje na Leopolda bilo je jezivo za Elizabetu.