Habsburkinja

KRV NA RUKAMA

Jašući na prekrasnim velikim bijelim kraljevskim konjima Franjo i Vilim predvodili su vojsku.

„Čeka nas naporan put", komentirao je Franjo.

„Čeka nas još naporniji rat", konstatirao je Vilim.

Na nekoliko trenutaka zavladala je tišina.

„Ali naporan rat koji možemo dobiti?" sa sumnjom je upitao Franjo.

„Apsolutno! Zar postoji ikakva dvojba u Vašoj glavi?" rekao je Vilim. Više ni sam nije bio uvjeren u to što govori i pomisli u sebi: „A što ti drugo mogu reći, prijatelju, nego da ćemo pobijediti? Ako i nadu izgubimo, gotovi smo. Što sam drugo mogao? Karlo je želio u rat. Što sam mogao reći Karlu nego da ćemo dobiti rat? Da sam mu rekao da ne ulazimo u rat samo bi našao drugog zapovjednika. A što bi tada bilo sa mnom? Od čega bih živio? Možda bi me naš car i smaknuo zbog izdaje da sam mu rekao da ne odemo u rat."

„Naravno da nema nikakve dvojbe u mojoj glavi! Samo pričamo", pravdao se Franjo.

Vilim ga je pogledao i nasmiješio mu se te dodao: „Jeste li se oprostili s princezom? Je li joj teško palo to što odlazite?"

„Ispratila me je jutros. Najviše će mi nedostajati Liesl", govorio je Franjo.

„Na kraju smo umjesto sinova dobili kćeri", prokomentirao je Vilim koji je prije nekoliko mjeseci dobio kćer Mariju Vilmu.

„Zar ne volite svoju kćer?" sa čuđenjem upita Franjo. Iako su se svi na dvoru nadali muškom nasljedniku, Liesl su svi zavoljeli.

Vilim se ponovno samo nasmiješio Franji. Iza njih jahali su još brojni vojnici, a za njima koračala još veća pješadija. Među gomilom naoružanih muškaraca dvojica vojnika vodila su razgovor.

„Prvi put ideš u rat?" upitao je jedan od njih. Bio je znatno stariji od drugog.

„Da", uplašeno je rekao.

„Poznavao sam tvog oca", rekao je stariji i nadodao nakon kratkog vremena: „Ja sam Albert."

„Majka mi je pričala o Vama", rekao je mladić i krenuo se predstaviti: „Ja sam Fr...", nije stigao dovršiti kada ga je Albert prekinuo i rekao: „Franz, znam."

Hodali su još neko vrijeme u tišini, a onda je Albert progovorio: „Tvoj otac je bio hrabar vojnik. Jednom mi je spasio život", zatim se namrštio i nastavio, „zato ćemo ga uskoro obojica osvetiti!"

„Oni nevjernici su ga ubili!" pun bijesa govorio je Franz.

„Znaš li kako je poginuo?" upitao ga je Albert.

„Ne", nemoćno je rekao Franz.

„Želiš li saznati?" nastavljao je Albert.

„Bili ste tamo? Vidjeli ste?" znatiželjno je propitivao mladić.

„Ne, ali oni koji su bili su mi rekli što mu se desilo. Tada sam bio ranjen kada su išli u bitku. Kada su se vratili, oni koji su preživjeli, rekli su mi što se desilo mom vjernom prijatelju", objašnjavao je Albert i nastavio: „Umro je za svoju domovinu! Pobijedili smo one nevjernike prije devetnaest godina, pobijedit ćemo ih i sada!"

„Kako je umro?" upitao je Franz i tužno nastavio: „Ni ne sjećam ga se."

„Kako bi ga se mogao sjećati, imao si tri godine kada su ga ubili", rekao je Albert.

„Kako su ga ubili?" uporan je bio Franz.

„Umro je zadnje godine rata. Naša je vojska pobjeđivala, bili smo nadmoćniji. Ali nekako, u jednom trenutku, tvoj otac se s još dvojicom vojnika našao opkoljen Osmanlijama. Nitko nije vidio da je njih petnaestero napalo njih trojicu. Svatko je gledao sebe, nitko se nije mogao osvrtati da vidi što se okolo dešava jer bi ga neprijatelj mogao lako ubiti nespremnog", govorio je pa zastao Albert.