Habsburkinja

VREBANJE

„Nisi trebala onako postupiti prema Fridriku!" ljuto je govorio Franjo. Marija Terezija i on bili su u svojim odajama i spremali se na počinak.

„Ne treba mi on!" još ljuće mu je odbrusila.

„Ne treba ti za što?! Da ostaneš bez svega?! Da za to ti ne treba!" urlao je.

„On je čovjek koji gleda samo svoj interes! Znam da je zao! Taj zli čovjek! Želio je i brak sa mnom, samo da dođe na vlast! Sigurno nije želio brak sa mnom iz ljubavi! Svi znamo koga on voli! Želio je to jedino radi prijestolja! Zašto bi sada odustao?" bjesnila je.

Franjo se pribio uz nju, primio je za glavu i bijesno šaptao u uho: „Brak s tobom je brak za dolazak na prijestolje! To je bio Fridrikov plan, i plan svakoga kog je tvoj otac razmatrao! To je bio i plan mog starijeg preminulog brata za kojeg te otac prvo planirao udati. Udao te za mene! Tako da ću ja vladati! I zato ne tjeraj moje saveznike!"

Marija Terezija ga je odgurnula od sebe svom snagom i vrisnula kroz suze: „Gadiš mi se!" Vrisak je probudio malenu Liesl koja je spavala u krevetiću. Malena je beba glasno zaplakala. Marija Terezija je požurila prema krevetiću i primila kćerkicu. Priljubila je uza se uplakano dijete. Drhtavim glasom izgovorila: „Nećeš sjediti na prijestolju! Makar se sama za njega izborila!"

Franjo je gledao u svoju ženu i uplakano dijete. Malena Liesl bila je probuđena iz bezbrižnog dječjeg sna zbog njihovog nadmetanja. Odšetao je do prozora, želio je gledati u vrt, ali nije mogao. Već je pao mrak, ništa se nije vidjelo. „Znaš da ne možeš sama doći na vlast", smireno je govorio njoj okrenut leđima. Marija Terezija gledala ga je bijesno čvrsto držeći Liesl. Ali nije ništa rekla. „Zajedno ćemo vladati, prijestolje je tvoje nasljedstvo, ali ne možeš ga dobiti sama", nastavio je. Marija Terezija nastavila je šutjeti. Franjo joj je prišao i zagrlio je: „Mi ćemo zajedno vladati", pobjedonosno joj je šaptao u uho. Oboje su se smiri, Liesl je ponovno zaspala. Njezina majka nježno ju je stavila u krevetić. Potom su i njih dvoje legli.

Ležeći u krevetu, u potpunom mraku, upitala ga je: „Da si mogao birati brak, da nije bio dogovoren, bi li izabrao brak sa mnom?"

„Bih", rekao je.

„Ali ne zbog ljubavi", rekla je.

„Ne", potvrdio je.

„Nego zbog prijestolja", konstatirala je.

„Da", ponovno je potvrdio, s tugom u glasu. Nakon par trenutaka tišine je rekao: „Ali to ne znači da te nisam zavolio."

„Bila sam zaljubljena u tebe, da sam mogla birati brak, i ja bih tebe odabrala, ali zbog ljubavi", govorila je. I nakon kratke tišine rekla: „Ali to ne znači da te još uvijek volim."

Franju su pogodile ove riječi. Nije ništa rekao. Oboje nisu mogli zaspati tu noć.

„Prokleta želja za moći! Zar me više ne voli?" pitao se u sebi Franjo. „Zbog tog prokletog prijestolja izgubit ću sve što imam. Pa što ako ona vlada? Neka vlada! Ja ću biti uz nju! Neka ona vlada, a ja ću joj pomoći da dođe do prijestolja. Ako i nisam ušao u brak iz ljubavi, ne znači da je sada ne volim. Sada imamo kćer. Imat ćemo još djece! Ne želim da naš brak postane kao Fridrikov. Da budemo u braku, a da se niti ne viđamo. Ne! Bit ću uz nju! Neka ona vlada! Predugo sam vrebao na to prijestolje! Pohlepa razara", promišljao je.

„Nemam nikoga! Tko će stati uz mene? Pa i neka vlada Franjo ako hoće! Evo mu cijelo Carstvo što se mene tiče! Ali zašto nije uz mene? Priča da ćemo zajedno vladati, a znam da planira držati sve konce u svojim rukama", razmišljala je Marija Terezija. „Da me voli, pustila bih ga da sam vlada. Tada bih znala da ću biti sigurna. Pa što će napravit sa mnom onaj koji se domogne vlasti? Možda me pogubi. Neće ovo sve proći bez rata koliko god moj otac mislio da je stvar riješena pragmatičnom sankcijom. Ne mogu dopustit da me ubiju! Što će mojoj kćeri napraviti? Ne! Moram se pobrinuti za nas! S Franjom ili bez njega!" razmišljala je.