Pariz među nama

| Prolog

-
P A R I Z
M E Đ U N A M A
-

Čak i sada čujem zvuk tvojih odlazećih koraka. I dalje mi je pred očima prizor kišne i strme kaldrme niz koju ideš ne osvrćući se — ideš neprimjetno i, zbunjujuće, meni okrenuta leđima. Shvatio sam ubrzo, ali prije nego nestaneš iza tog ugla, reci mi nešto: Koliko dugo ti je samo kofer stajao pripremljen u ćošku sobe? I da li si uopšte namjeravala da, barem, nagovijestiš odlazak?

Jutra bi trebala da simboliziraju početke, a meni se onog vidjevši tvoje suzne oči sve završilo. Kao da je neko uzeo sve nijanse sive palete i prosuo ih po svijetu. Sve se smrklo. Sunce nije sijalo na nebu, ljudi se nisu smijali, cvijeće nije cvjetalo, nit su ptice istu pjesmu pjevale.

U malom si koferu ponijela sve živopisne boje koje si mogla naći u meni i ostavila me da poput daltoniste lutam pustim ulicama. Puste jer se više ne čuje tvoj smijeh u njima. Od njega mi je ostao samo maglovit odijek u podsvijesti.

Kad si već spakovala sve boje, što ne ponese za sobom i ovaj osjećaj nedostajanja u meni? Što ga ne baci negdje s mosta usput? Nekog zakrivljenog i oronulog mosta na kojem su se dvoje, baš kao i mi, rastali. I ovo je posljednji put da nas oslovljavam sa "mi". Još od onda si ti — ti. Od danas sam ja — ja. Postalo je zabranjeno da jedno drugome prispajamo imena.

Na kraju svih krajeva, rastanaka i završetaka, nije tvoja krivica što si nestala. Možda je trebalo da krivim sebe što sam svako sljedeće jutro čekao ispod Drveta Zvijezda iako sam znao da te ponovo neću dočekati.

-