Pariz među nama

6| Pekara sagrađena u prošlosti

POGLAVLJE ŠESTO

"Tužne ptice ipak pjevaju."
— by S.

–

"Mama, mi odosmo!", Doviknula je vežući pertle na pragu ulaznih vrata.

"Nemojte dugo! Ručak samo što nije gotov!" Čuvši to odobrenje otrčala je do Liama koji stajaše oslonjen na kabinu uličnog telefona.

Izvukao je kapuljaču duksa zaglavljenu ispod jakne i navukao je preko zlatne kose. "Spremna?"

Već osniježen puteljak poprimio je tragove njenih koraka dok je pokušavala ušuškati svoje dlanove u džepove pepeljastog kaputa. "Jesam."

"Maslac, jogurt, kilogram pilećih prsa", Razmišljao je naglas i na prstima sa polu rukavicama provjeravao šta trebaju uzeti iz marketa. "Ii..."

"I gus- Kako je ono mama rekla? Ili gusta-"

Pucnuo je prstima. "Znam! Gustin."

Nije ni sanjao da će časovi klavira jednim dijelom izgledati ovako. Lagao bi kada bi rekao da mu smeta.

"U ovoj pekari sam upoznala Evana", Pokazala mu je čim su prošli pored nje.

"Onog puta kad mu je ispala torta?"

"Jeste, ali nije on kriv. Psi su ga pojurili i zbog toga se uplašio."

"Ima zanimljiv naziv." U prolazu primijetio je drveni znak koji je visio iznad izloga. Na njemu je oblim slovima pisalo La boulangerie aux noix.*

"Da... Zanimljivo je i to što je drži mnogo slatka starija žena."

Zakoraknuli su na trotoar glavne ulice.

"Hrana starijih žena ima poseban ukus." Toplina nostalgije u njegovom glasu odudarala je od vanjštine Pariza.

Izdahnula je, a dah joj posta vidljiv. "Kad to pomeneš sjetim se bake. A i vlasnica pekare liči na nju. Otkako je pamtim ruke su joj bile smežurave", Podigla je svoje i pogledala ih sa svih strana. Kao da je željela naći sličnost u njima. "Ali su uvijek bile tople i meke. Vekne iz pekare me sjete na njih."

"I ja sam se poželio bake. Volio bih da odem kod nje."

"Pa posjeti je kad završiš sa časom", To je rekla kao neku stvar koja se podrazumijeva. "Ako ti neko nedostaje samo odeš njemu."

"Ne mogu. Živi u drugom gradu."

Vrhom prsta istopila je pahulje na trepavicama. "U kojem? Je l' baš daleko?"
Skrenula je pogled sa svojih koraka ka njemu.

Frknuo je rumenim nosom i klimnuo glavom. "Tuluz."

Raširila je oči shvativši daljinu i usporeno vratila pogled na svoje korake. Definitivno nije mogao samo da ode poslije časova ili je posjeti uzgred — zaključila je.

Stali su pred pješački prelaz i čekali da semafor dobije zelenu boju. Saobraćaj bijaše neobično tih. Broj se automobila mogao izbrojiti na prstima i to što su obije strane trotoara bile bez prolaznika davalo je čudan osjećaj.

Kada je zasvitnulo zeleno svjetlo Emanuela je krenula preko pješačkog prelaza namjeravajući da skače s jedne bijele pruge na drugu. Kao i uvijek. Sada je postalo još zanimljivije jer je preko pruga ležao proziran sloj snijega. Ali je zlatokosi u tome zaustavio već na prvoj pruzi — blagim stiskom na zglobu.

Izvila je obrve u zabrinutosti. "Šta je?", Zapitala je zbunjujućim tonom glasa. "Zeleno je. Možemo da pređemo", Okrenula je lice semaforu želeći da ubijedi sebe da je vidjela svjetlo koje joj je govorilo da krene. I nije pogriješila.