Pariz među nama

2| Kiša je kriva

POGLAVLJE DRUGO

"And I fell for you, like raindrops."
— how ocean is made (pavana)

-

Nastavnica francuskog jezika je jednom rekla da dobro i loše jesu antonimi ali se često ponašaju kao sinonimi. Emanueli njene riječi i dan-danas ne izlazi iz glave jer i dalje nije shvatala šta je time htjela da kaže.

"Jesi li čula to?", radoznalo se uspravi Emanuela sa plišanog taburea i svu pažnju preusmjeri ka umnoženom cvrkutu ptica.

"Ema!", ljutnu se majka nakon što se kosa iskliznula iz njenih ruku po ko zna koji put. "Šta je ušlo u tebe jutros? Smiri se da ti lijepo očešljam kosu. Ako ne požurimo obije ćemo zakasniti, vidiš li samo koliko je sati?"

Obično su jutarnje sesije sređivanja njene talasaste kose trajale svega pet minuta. Da je mama mogla popela bi se na neko uzvišenje i uzgred se i pticama izdrala jer će ponovo da kasni na posao.

"Mama, mogu li nešto da te pitam?", zamoli tihim umiljavajućim glasom dok je ispod očiju gledala u njen odraz u ogledalu. Znala je da poduzima riskantan potez ali radoznalost nikako da prestane sa iskopavanjem novih i golicljivijih pitanja.

Ona odahnu a Emanuela je skoro bila sigurna da je iza tog uzdaha stajala rečenica "Hajde kad si toliko uporna."

"Pitaj.", dozvoli uz još jedan izdah a na njenom licu zaigra osmjeh koji je zadržavao manji vrisak. Majka je primijetila kako se pored njenih prstiju i par zlatnih zraka preplitalo među pramenove Emine kestenjaste kose.

"Zašto ptice ovako lete zajedno svaki put kad dođe jesen?"

Ona se nostalgično osmjehnu na to pitanje. "Slično nešto sam i ja pitala mog djeda kad sam bila dijete.", dosjeti se, pa se nagnu ka prozoru pokušavši da ugleda cvrkutava stvorenja. "Nisam dobro vidjela ali mislim da su ono bile laste. Ako se ne varam, one oforme jata čim malo osjete da je zahladnilo i spremaju se da idu na jug. U toplije krajeve."

"Stvarno?", pita nekako nezadovoljna odgovorom. "Vraćaju li se?"

"Naravno. One se baš ne snalaze kad padaju jake kiše, a i teško im je da pronađu hranu zimi zbog snijega."

"To znači da mi njima postajemo topliji kraj ljeti i one sa juga dolaze kod nas?", postavi još jedno pitanje s nadom u glasu koja je u sebi vrištala "Molim te, reci da! Molim te, reci da!"

"Tako nekako. Za njih postanemo topli kraj.", složi se i razvuče jedan kraj usne u osmjeh — za Emanuelu topliji od svih ljeta.

Konačno, na Eminu sreću, odloži četku ispred ogledala. "Stvarno nije pogriješio kad je rekao da si posebna."

"Ja?", začudi se Ema pokazavši prstom na sebe, a ona joj potvrdno klimnu glavom. "Ko to?"

"Nebitno. Jedan prijatelj.", reče i stavi ruke na njena malena ramena te se sagnu. "Biti poseban i drugačiji je dar. Nemoj nikad da dozvoliš da te ubijede u suprotno."

"To mi kažeš zbog mojih-"

"Ne zbog tvojih očiju. Ustvari- jednim dijelom da- ali više sam mislila biti poseban ovdje", pokaza prstom na njenu glavu, "i ovdje", pa na njeno srce.

Emanuela je stavila ruku na srce i na mekoj koži malenog dlana osjetila blage otkucaje. "Biti poseban ovdje.", prošaptala je za sebe podjednako očarano i zbunjeno. Glasom koji je zvučao kao da prvog puta kuša ukus riječi.

Biti drugačiji nije poremećaj? Nedostajalo joj je to ubjeđenje koje je nekad imala u sebi. Pogotovo u trenucima kao ovim ili mjestima na kojim bi se našla upravo zbog toga što jeste drugačija.