U ime života 🔚

Prolog

Sjeverna Irska 1910

– Žao mi je gospodaru, jednostavno ne znam što više učiniti! Ovo predugo traje. Kraljica je na izdisaju. Ako nešto ne učinimo ni ona, ni dijete neće preživjeti! – gledam kako liječnik mokar od znoja prenosi vijesti kralju koji je od bijesa i nemoći već počupao kosu sa ionako proćelave glave. Kraljica od jučer pokušava na svijet donijeti dijete, ali sve je krenulo po zlu i liječnik je nemoćan. Stojim sa strane i ne miješam se dok mi kralj to ne zapovijedi, iskreno ne znam ni što bih mogao učiniti. On prolazi rukama po licu, kida prste i uzdiše.

– Gospodaru, ako mogu da predložim... – od nekud se stvori kraljev notar skrušena pogleda i skupljenih dlanova. – U dolini su Cigani moj Gospodaru. Njihove vidarice imaju razne moći da iscijele i pomognu ljudima. Možda bi neka od njih mogla olakšati kraljici muke. Možda bi mogla spasiti ih oboje. – kralj ga ošine pogledom.

– Cigani? Zbilja? Zar ti misliš da ću pustiti te bijedne putnike blizu mojoj obitelji?

– Gospodaru nestaje nam vremena i opcija. Vaša žena umire kao i vaše dijete.

– Prestani to govoriti! Samo prestani! – okrene se, pa i mene ošine tim pogledom ispod gustih obrva.

– Narin! Siđi u dolinu i dovedi jednu od njih. Ne običnu, nego najbolju. Reci da kralj zapovijeda da se penje gore i da spasi moju obitelj od smrti.

– Kako želiš Gospodaru! – bez daljnjih riječi sjurim se niz vijugave stube. Nema postavljanja pitanja kralju. Ako je on naredio to izvršavaš i ne pitaš ništa više. Ne pitaš, ne razmišljaš, ne osjećaš, jednostavno njegovu volju sprovodiš u djelo. Odgajan sam kao kraljevski vojnik od najranijeg djetinjstva, a to što mi je kralj ujak uvelike je pridonijelo mom strogom odgoju. Sada, sa navršenih devetnaest ja sam njegov prvi, njegova sjena, mjesec i rosa. Što kralj zausti, ja činim, kad kralj poželi ja moram biti tu. Bez pitanja, bez pogovora. I sada, kada se kraljica bori za svoj život i život njihova prva djeteta, na meni je da dovedem pomoć i ne smijem u tome omanuti.

– Gospodaru Narin, trebate li kočiju? – projurim pored kočijaša i samo odvežem konja koji stoji svezan kraj ograde. Ne znam ni čiji je, ni otkuda tu, ali žurim i nije mi ni bitno. – Gospodaru, čekajte... – čujem da viče za mnom, ali nemam vremena za njega. Potjeram riđana niz put prema dolini. Strmo je i na mjestima se odranja zemlja. On osjeti, pazi i usporava gdje namiriše opasnost. Vidim da se vatre pale dolje kako sunce zalazi za planine. Pojurim s riđanom, jer svaka je minuta važna. Kako uletim među šatore, narod se stane okretati i skupljati oko mene.

– Trebam vaše vidarice. Kralj je naredio da povedem sa sobom najbolju da pomogne kraljici donijeti dijete na svijet. Predajte mi na kratko vašu najbolju magičnu iscjeliteljicu i imat ćete kraljevu zahvalnost.

– Samo zahvalnost? A, što našem narodu znači zahvalnost kralja Williama?– počnu da odmahuju glavama i uvrću nosevima.

– Ne budite drski i bezobrazni! Ako ste u kraljevoj milosti nitko vas neće dirati na ovoj njegovoj zemlji koju ste nastanili bez dozvole. Moći ćete ostati ovdje koliko želite.

– To nam ti momče garantiraš ili sam kralj!?

– Ako spasite njegovu obitelj kralj će biti široke ruke prema vama. Molim vas, vrijeme curi, životi su u pitanju. Predajte mi vidaricu! – počnu da se zgledaju, meni gori pod nogama. Onda se razmakne zavjesa sa jednog šatora i žena sa mnogo drangulija na rukama iziđe van.

– Ako pomognem kraljevoj obitelji moj narod će dobiti dozvolu da se nastani u ovoj dolini?

– Hoće.

– Mama, ne moraš to činiti! Nije bitno, možemo otići bilo gdje.

– Talli, ostani sa sestrama. Otići ću. Ovo je prilika da imamo mir. – pogledam u djevojku kojoj se obraća i u ovom polumraku nemoguće je ne vidjeti tu ljepotu. Kunem se nikada nisam video tako lijepo lice. Iako je cijela pokrivena haljinama i maramama njezine oči i lice odišu čistom ljepotom.

– Moramo ići! – trgnem se iz šoka u koji sam upao gledajući ovu tamnoputu ljepoticu. – Hajde, penji se putnice – uhvatim je oko struka i dignem na konja, pa se popnem iza nje.

– Možda je ovo trenutak koji nam je sudbina obećala jednom davno. Možda će ovim naš narod konačno dobiti svoj mir.

– Čuvaj se Turell. – neka žena joj pruži ruku, podbodem konja i pojurim nazad.

* * * *

– Gospodaru? – naklonim se i pustim ženu ispred sebe.

– Kralju...

– Možeš li joj pomoći? Rekli su da imaš moć da iscijeliš ljude. Moja je žena na izdisaju, dijete ne želi van iz nje.

– Neka mi donesu čistu vodu i sapun i odvedi me k njoj. – Krenem skupa s kraljem i ženom unutra dok mi se svega mi niz leđa slivaju vodopadi znoja. U malenom predsoblju čuje se jadno i promuklo stenjanje. Miris krvi i smrti ispunio je prostoriju, koljena mi se od bola odsjeku. Ona neće preživjeti. Žena umoči ruke u vodu i ispere ih dobro. Stavi oba dlana preko prsa, pogleda gore i nešto promrmlja. Kralj priđe, ja ostanem na ulazu u sobu. Prići bliže neću sve da me mačem sijeku.

– Gospodaru zašto... – ona pritrči krevetu na kojem jedva diše kraljica Naden. – Zašto ste ovo dozvolili? Zašto me ranije niste zvali?

– Sada si tu i spasi ih.

– Ali, Gospodaru dijete... – stavi dlanove na kraljičin trbuh i samo sagne glavu – Kralju nema nade. Dijete više nije živo.

– Ne govori to! Ne govori! Spasi ih oboje.

– Za dijete je kasno, moramo ga izvući van, ako kraljica bude imala dovoljno snage da podnese sve to... Možda preživi.

– Ima da preživi!

– Da ste me ranije doveli preživjela bi! Ovo što su joj učinili je nedopustivo. Tko god da se brinuo za nju, uništio ju je. Uništio je svaku nadu da će držati vaše dijete u rukama. Da ste me ranije...

– Za nju su se brinuli najbolji liječnici! Ne bih dozvolio da mi prljavi Cigani diraju ženu! – izdere se ne nju, ona samo duboko udahne i sklopi oči.

– Prokletniče. Riskirao si njihove živote, sada je dijete mrtvo, a ona na izdisaju.

– Spasi je. Ako ona ne preživi nećeš ni ti! Narin idi po liječnike! – drekne glasno, ja izletim van kao ofuren. Ostanem leđima oslonjen na vrata. K vragu, ovo se neće dobro završiti. Uletim u prostoriju gdje su liječnici i sve ih potjeram tamo. Ostanem vani, ispred vrata, unutra više ne ulazim. Ne zanima me što se događa, ne želim znati.

Minute prolaze čujem žamor, lupkanje noževa o limene zdjele, vodu, a zatim se vrata otvore i jedan od njih izađe van noseći u rukama u plahte umotano maleno, mrtvo tijelo. Mučnina mi krene uz grlo, uhvatim prvi ćup i istjeram dušu iz sebe. Video sam smrti, krvi i rata, ali ovo jednostavno ne mogu da ne osjećam. To dijete je i moj rod, nije ni počelo da živi, umrlo je u majci u kojoj je raslo.

– Neee!!! – čujem kraljev urlik, zatim ženski vrisak! Dok uletim u sobu, čujem još jedan vrisak, ovog puta kraljev, a jarka svjetlost skoro mi oči spali. Ciganka u tom trenu protrči pored mene, udarajući me jako da se zanesem i padnem na pod. Svjetlost jenji, pa uspijem doći do kralja.

– Gospodaru! Gospodaru što se desilo? – njegove ruke su preko lica, krv se sliva niz njih. Pokušavam ih skinuti dok on jauče. – Kralju moj... Što se ... – i kako ih skine vidim da ta krv teče iz oba njegova oka.

– Oči... Narin moje oči... Spalila ih je! Ta prokleta vještica me oslijepila.

– Bože moj!

– Mrtva je. Kraljica je mrtva. Ja sam.. Pobijte ih sve! Sve ih pobijte Narin! Ne želim nikada više vidjeti ni jednog Cigana u svom kraljevstvu! Sve ih spalite! Bez milosti! – odmaknem se od njega dok liječnici prilaze i stavljaju mu poveze na oči. Pogledam u mrtvo kraljičino tijelo i u meni se rodi tako velika i ogromna mržnja. Mržnja koju nikada nisam osjetio.

– Sve ću ih pobiti Gospodaru! U ime kralja!

Evo jedan deo onoga što mi se mota po glavi danima. Kako uhvatim vremena stavljat ću nastavke, ne garantujem da će ići baš svaki dan.  Ovo bi trebala biti pričica od nekoliko nastavka sa malo  mržnje, malo ljubavi i šačicom magije. :-)