U ime života 🔚

15

– Pronađi je. Bit će vjerojatno teško, ali nemoj odustati od onoga što je zapisano. Talli i ti promijenit ćete naš svijet, a ako sada osjećaš da to zbilja i želiš daj sve od sebe da to i ostvariš. – njene riječi mi prolaze glavom dok je Adam pušta iz zagrljaja i sjeda na svog konja koji stoji pored mene.

– Samo se skloni na sigurno dok sve ne prođe Tar.

– Ne brini ti za mene, preživjela sam sve ove godine. – kimnem joj i potjeram konja. U glavi mi je stotinu emocija, to nisam osjetio često za života; nisam ni mogao jer imao sam samo dvije, tri kojih sam se oduvijek držao. Nauče te da ih nemaš, a ako odluče isplivati van da ih ugušiš odmah u startu. Kako se sve okrenulo u mojoj glavi, u mojoj duši za koju sam vjerovao da je nemam, da sada sam sebe ne prepoznajem, ali nisam razočaran ovim što sam postao. Znam da je za sve to kriva ciganska magija i da se nikada ništa ne bi promijenilo da nisam završio ondje gdje jesam, u tijelu čovjeka koji je bio voljen; čovjeka kojeg je ona voljela. I sada znam da je oduvijek postojao razlog zašto sam svih ovih godina mislio na nju, na Cigančicu koju sam vidio samo jednom u životu; na kratko. Taj jedan pogled oči u oči s njom bio je dovoljan da se ona nastani u meni, da ne mogu nikada s nijednom drugom da nađem mir, jer taj mir je jedino ona. A, moj ujak, veliki kralj William ukrao je od mene svaku nadu za drugačijim životom, sakrio ju je od mene, otrovao me protiv naroda kojeg sam suđen spasiti. Pretvorio me u njihova dželata, a ja sam zapravo njihov spas. Bijes koji mi struji kroz krv grije je poput topljenog željeza, a želja da ovome stanem na kraj kuje od njega najoštriji mač ikada. Mogao sam imati lijep život, mogao sam biti voljen, voljeti, imati obitelj i dom, a on mi je to sve uzeo. Zbog svoje oholosti, zbog proklete mržnje koja hrani njegovo tijelo. Godinama sam ga sažaljevao, godinama ratovao u njegovo ime, u ime nesreće koju je doživio; osvećivao se umjesto njega, a on zapravo nikada nije bio žrtva. I boli me u grudima kada se sjetim koliko je muke prošle kraljica, kako se borila da donese princa na svijet, a on je sada vjerujem možda i želio da se to ne dogodi.

– Proklet bio! – opsujem ga i kad ugledam obrise palače kroz maglu, potjeram konja još brže.

* * * *

– Gospodaru Narin! Vratili ste se!

– Lorde Obedion, živi ste!? Hvala nebesima, mislio sam da ste zauvijek izgubljeni! – slušam vojnike i dvorjane kako govore dok ne zastajkujem pored nikoga od njih nego dugim koracima grabim ka njegovoj odaji.

– Narin razmisli kako ćeš to učiniti, nemoj samo uletjeti tamo kao razjareni bik. Nikada ti neće otkriti gdje je ona ako ga napadneš. – Adam me povuče za lakat i zaustavi me na sred hodnika.

– Reći će mi Adame. O, itekako hoće. – vojnik koji stoji ispred njegove odaje nakloni se, pa uđe unutra da me najavi.

– Vaša visosti, Lord Obedion se vrat... – ne dozvolim mu da završi upadnem unutra. On sjedi za svojim stolom bijela pogleda kao i zadnjih deset godina. Na njegovu licu nema emocije, nema života.

– Živ si!? – samo progovori.

– Jesam.

– Nisam znao što se dogodilo kada su se vojnici vratili po Adamovu naređenju. Pomislio sam da si vjerojatno povrijeđen i da ne želiš da se zna. Čekao sam ovaj trenutak da se vratiš.

– Nije me bilo svega pet dana. Vidim pokrenuo si opsežnu potragu za mnom Ujače.

– A, gdje je nestalo Kralju?

– Ne osjećam da si više moj kralj.

– A, ne? A, što osjećaš?

– Mržnju, prijezir i neopisivu bol.