Dva tjedna za stvarnost

03 Četvrtak

Od djetinjstva znam da će dan poći po zlu svaki put kada se probudim odmorna i naspavana.

U to sam se uvjerila kada sam izašla iz zgrade fakulteta i vidjela Lanu kako među svima nama traži Dominika pogledom.

Sjećam se dana kada mi je Dominik rekao da je u vezi s njom, ali nisam mu vjerovala jer su njih dvoje oduvijek bili prijatelji i nikada ju nije gledao kao potencijalnu djevojku. Tog istog dana se Lana pojavila ispred fakulteta, isto kao i danas, i bacila se Dominiku u zagrljaj, dajući mu poljubac.

Ali prije toga me kratko pogledala i u tom pogledu su bili svi njeni osjećaji od kojih se najviše izdvajao onaj koji je gotovo vikao na mene da je Dominik njen muškarac.

Nisam bila ljuta na nju zbog toga što je s njim. Bila sam ljuta na sebe i svoje osjećaje koje sam još uvijek gajila prema njemu, a nisam se nikada borila za njega. Čak ni kada je htio prekinuti.

Zato sam tog dana samo otišla od njih.

Povukla se do kraja.

Prolazim pored Lane koja me, čini se, ne prepoznaje. I dalje pogledom traži Dominika. Kada se osmjehne, znam da ga je vidjela.

Dominik joj trči u susret, grli ju i podiže malo iznad tla kako bi ju poljubio.

Osjećam težinu u prsima, prisjećajući se tih istih poljubaca koje je meni davao.

„Hej, Ester," Josip prolazi pored njih s bilješkama u ruci. „Zaboravila si ovo."

Stane ispred mene i sada više ne vidim Lanu i Dominika. Pruža mi bilješke na četiri lista papira―koje sam u navali osjećaja istrgnula iz bilježnice―i uzimam ih.

„Sve u redu?"

Lana i Dominik prolaze pored nas grleći se.

„Ester?"

Podižem pogled prema Josipu; mutan je.

Nakratko pogleda oko nas, a onda me povlači u zagrljaj, skrivajući mi suze od ostatka svijeta.