Dva tjedna za stvarnost

10 Četvrtak

Nakon posljednjeg predavanja danas, trčim van brzinom munje jer znam da četvrtkom Lana čeka Dominika.

Kada ju vidim u gomili koja je tek počela napuštati zgradu fakulteta, potrčim prema njoj. Gleda me malo zbunjeno kada stanem pred nju kako bih došla do daha.

„Bok," pozdravljam ju, oslanjajući se dlanovima na koljena dok mi se disanje polagano vraća u normalu. „Vjerojatno me se ne sjećaš, ali ja sam Ester," pružam joj ruku.

„Lana," govori tiho.

Duboko udišem kako bih iz sebe izbacila ono što već dva dana planiram reći. „Ako te Dominik ikada naljuti, pojedi mu sve Dukatose koje ima u hladnjaku."

„Zašto―"

„Ja sam mu bivša cura," prekidam ju. U sekundi joj se izraz lica iz zbunjenog pretvara u oprezni. „Bez brige," mahnem rukom kao da ne pričamo o važnim stvarima, „preboljela sam ga. Trebalo je vremena, ali jesam."

Lice joj se smekša i pojavi se maleni osmijeh. „Teško je preboljeti nekoga poput njega."

„O, da," kimnem. „Sva sreća pa mi je prijatelj odličan savjetnik za propale i nesuđene veze."

„Dakle Dukatosi."

„Dukatosi."

Obje se počnemo smijati kao da smo upravo izrekle najurnebesniju šalu na svijetu.

„Kamo si onako otrčala poput Flasha?" Josipov glas me natjera da se okrenem prema njemu. Vidi se da je trčao za mnom.

„Dati savjet," okrenem se natrag prema Lani, „prijateljici."

U Laninim očima zaiskri nešto, a onda joj osmijeh izbije na licu od uha do uha dok potvrdno kimne Josipu.

On nas sumnjičavo promatra. „Želim li znati što veliki ženski umovi smišljaju?"

Iako se Lana i ja pogledamo samo na sekundu, istovremeno kažemo NE.

„Što ne?" Dominik se pojavi pored Josipa i iznenadi se kada vidi mene pored Lane.

„Ženske urote," odgovara mu Josip. „Ne žele mi reći."

Križam ruke. „Ako me pobijediš sutra, možda ti i kažem."

Josip podiže obrvu. „A da?"

„Da."

„Tako ćemo?"

„Tako ćemo."

„Tko zadnji do tramvaja, plaća ručak," kaže Josip i već sljedećeg trena trči pored nas prema ulici.

„To je varanje!" vičem za njim i na brzinu mahnem Lani i Dominiku, a onda se i ja dam u trk.

Ipak uspijem čuti Dominikove riječi upućene Lani: „Upoznala si Ester?"

Ne moram naćuliti uši kako bih čula Lanin pozitivno-potvrdan odgovor. Umjesto toga, koncentriram se kako bih barem ulovila Josipa za majicu i povukla ga da nakratko uspori.

I, iako me pobijedi u utrci do tramvaja, ipak je on taj koji plaća ručak.