Dva tjedna za stvarnost

05 Subota

„Mislio sam da će ti i prijateljice biti vani," govori mi Josip dok nam donosi piće.

„Hvala," uzimam svoj bambus gibajući se u ritmu glazbe. „One mi ne bi pomogle."

„Kako to misliš?" priginje se bliže meni kako bi me čuo kroz glazbu.

„Jer bi govorile sve najgore o Lani kada ju vide s Dominikom, a mene bi bodrile da imam veće šanse od nje i nek se potrudim zavesti ga," objašnjavam mu.

Josip kima. „A kako bi ti ja trebao pomoći?"

Otpijam svoje piće. „Suoči me s istinom. Pokaži mi korake kojima si ti išao kako bi zaboravio djevojku koja ti očito nije bila suđena."

„Imao sam samo dva koraka," kimam mu glavom da nastavi. „Najprije sam skupio hrabrosti zapravo joj priznati što mi je značila i razgovarali smo o svemu."

„Bili ste prijatelji?"

Sada i Josip otpije dobar dio svog pića―mislim da je sok, a ne alkohol―i onda me pogleda. „Nemoj osuđivati."

„Neću, bez brige."

„Plaćao sam za njene usluge."

Iznenadi me tim riječima. „Prostitutka?"

„Više nije," gleda u stranu. „Zaljubila se i prestala je," sliježe ramenima. „Ne nužno tim redoslijedom."

„Volio si ju?"

„Nisam. Ali bila mi je draga i prirasla mi je srcu. Sviđala mi se više nego što je smjela. Mislio sam da ću moći sve to potisnuti i biti prijatelj s njom, ali gušilo me i," i dalje izbjegava moj pogled. „Jednog dana sam ju pozvao na piće i sve joj rekao. Od tada mi je bilo lakše," promatra piće u svojoj čaši, „na neki način."

„Na neki način? Čekaj, zašto si uopće tražio nekoga poput nje?" promotrim ga u cijelosti. „Sigurno možeš imati svaku djevojku koju poželiš," pokazujem rukom njegovo tijelo.

Josip se smije kao da mu je neugodno. „Pa, donedavno sam mislio kako bi mi cura ometala učenje i bio sam u potpunosti protiv ikakve veze."

„Kako si onda došao do... nje?"

„Drugi put ćemo o tome," gleda iza mene. „Bivši ti je stigao."

Iako se želim okrenuti, na kraju ipak to ne učinim.

„To nas dovodi do drugog koraka," kaže Josip. „Dakle, iako mi je bilo lakše nakon što sam joj rekao sve, nakon toga sam se morao natjerati prihvatiti nju s drugim. Ti ćeš ih večeras promatrati i pokušati prihvatiti tu sliku."

„Neću moći―"

„Hoćeš," Josip me okreće u njihovom smjeru i sve što vidim se može opisati jednom riječju: sreća.

Skrenem pogled kada mi postane teško gledati ih, ali Josip me nježno uhvati za bradu i natjera da ih ponovno gledam. „Suoči se sa stvarnošću, Ester."

Koliko god to htjela, ipak ne mogu. Što ih dulje gledam, to me stvarnost tlači i ubija; što su oni sretniji, ja sam svjesnija činjenice da mu nisam nikada bila dovoljna.

Sa suzama u očima―koje ovog puta ne puštam da padnu―ispijam bambus, okrećem se prema Josipu i povlačim ga u poljubac.